Zbirka priča pod nazivom Između srpa i čekića objavljena je posthumno zahvaljujući prijateljima mog oca.
Kao uvod
Zahvaljujući mudrosti pobednika, odmah posle Drugog svetskog rata sručili smo se, poput bujice, iz sela u grad. Stropoštali se s velikim istorijskim zadatkom da trasiramo put u najsrećniju budućnost. Sišli smo u grad telom, a duša nam je ostala na proplancima i brežuljcima, u mirisu zemlje, sena, kukuruzovine. U besanim noćima čujemo zrikavce i hor žaba iz bare na kojoj smo, kao deca, napajali stoku. I, evo, već decenijama, što smo više građani, sve više smo seljaci. Radimo, natežemo kraj s krajem, podižemo decu koja se 'lepe' na asfalt, a naše srce, ludo srce, vuče nas nazad.
I tako, između dva sveta, ratujemo na mnogim frontovima: u sebi, na ulici, u firmi...
Zato su ove vesele priče - tužne.
A likovi u njima uzeti su odasvud. I generalni Gliša, koji je sada biznismen, i Božidar, sekretar osnovne organizacije SK, a sada viđeni aktivista viđene stranke, i personalni Dragojlo, i Mikailo, Đura, Živkica - svi su bili okupljeni u svojoj alatnici i tu živeli, doživeli i preživeli sve ove pričice.
Sve ide, sve se menja, pa će kada prohuje i ova vremena, i ulice biti šire, i stanovi češći i veći, i posla više. Nosićemo lepa građanska odela s belom maramicom u malom džepu. Samo, i tada će u nama tinjati ljubav koju smo doneli sa sobom.
a Srbija je takva. Svakome je najčešće, deda ili pradeda orao zemlju i voleo je, ljubio mnogim ljubavima. Onako kako je to već istorija zabeležila. I njima što su u nama valja se neprekidno vraćati, pa i - ovako.
Sve ove pričice sam objavio u 'Ošišanom ježu', u vremenu u kojem sam ih prepisao iz života. Sada se one nude starijima kao podsećanje na vreme u kojem su decenijama živeli, i koje i danas traje i, kako izgleda, još će potrajati, a mladjima da bar malo osete šta se sve dešavalo u zemlji Srbiji kada su njihovi stariji bili kao oni sada, te da učine što više da umanje gorčinu živog peska u ustima.
Autor
Zahvaljujući mudrosti pobednika, odmah posle Drugog svetskog rata sručili smo se, poput bujice, iz sela u grad. Stropoštali se s velikim istorijskim zadatkom da trasiramo put u najsrećniju budućnost. Sišli smo u grad telom, a duša nam je ostala na proplancima i brežuljcima, u mirisu zemlje, sena, kukuruzovine. U besanim noćima čujemo zrikavce i hor žaba iz bare na kojoj smo, kao deca, napajali stoku. I, evo, već decenijama, što smo više građani, sve više smo seljaci. Radimo, natežemo kraj s krajem, podižemo decu koja se 'lepe' na asfalt, a naše srce, ludo srce, vuče nas nazad.
I tako, između dva sveta, ratujemo na mnogim frontovima: u sebi, na ulici, u firmi...
Zato su ove vesele priče - tužne.
A likovi u njima uzeti su odasvud. I generalni Gliša, koji je sada biznismen, i Božidar, sekretar osnovne organizacije SK, a sada viđeni aktivista viđene stranke, i personalni Dragojlo, i Mikailo, Đura, Živkica - svi su bili okupljeni u svojoj alatnici i tu živeli, doživeli i preživeli sve ove pričice.
Sve ide, sve se menja, pa će kada prohuje i ova vremena, i ulice biti šire, i stanovi češći i veći, i posla više. Nosićemo lepa građanska odela s belom maramicom u malom džepu. Samo, i tada će u nama tinjati ljubav koju smo doneli sa sobom.
a Srbija je takva. Svakome je najčešće, deda ili pradeda orao zemlju i voleo je, ljubio mnogim ljubavima. Onako kako je to već istorija zabeležila. I njima što su u nama valja se neprekidno vraćati, pa i - ovako.
Sve ove pričice sam objavio u 'Ošišanom ježu', u vremenu u kojem sam ih prepisao iz života. Sada se one nude starijima kao podsećanje na vreme u kojem su decenijama živeli, i koje i danas traje i, kako izgleda, još će potrajati, a mladjima da bar malo osete šta se sve dešavalo u zemlji Srbiji kada su njihovi stariji bili kao oni sada, te da učine što više da umanje gorčinu živog peska u ustima.
Autor
NEDOSTATAK DOKAZA
Generalni Gliša ispočetka nije bio bog, a nije ni krao. Tada ga niko nije primećivao. Bio je tako reći, niko i ništa. A onda je njemu došlo odnekud u glavu, pa je počeo, prvo po malo, pa posle, po malo više, da krade u u prisustvu osnovne organizacije SK, sindikalne podružnice, organizacije SSO, parčenceta organizacije za društvenu delatnost žena, dva, tri rezervna oficira i još nekoliko desetina kilovata i dva džula naprednih snaga.
- Neki to ne vidi. Ne vidim ni ja - zakukao je blesavi Mikailo okolo, a najviše u Dačinom bifeu. - Kaki da vidim, pa posle da mi udari glavobolja, ovolika. Ima glava da mi budne ki merica, jel'. Ne sme niki da kukurikne pred zoru. Ima odma da ide u lonac, jašta.
Posle je generalni Gliša postao bokče, pa bog srednjoročnih razmera, da bi, najposle, postao bog ili bolje rečeno predsednik poslovodnog odbora. Posle pet godina bolovanja i lupanja čaša i raznim prilikama na raznimmestima, u društvu nekih 'subjektivnih činilaca', počeo je da lupa ljude.
- Baš je vešt, samo malo kvrcne i čovek se nekako sa zadovoljstvom strmekne u propas', - objašnjavao je Glišinu veštinu Milojica. - Što jes - jes. Nigdi te ne ulubi, a jope te nema, - slaže se s Milojicom Krstivoje. - A to je umetnos', ne moš da porekneš. - Ma kaki umetnost, ne zna taj odaklen je šupalj, ja znam, - veli Draginja. - To moš da bide i tako kad si ti u pitanje, al za privredu nije.
I tako dok su se strčnjaci raspravljali, generalni bog Gliša načini toliki manjak da se svi iz opštine zagrcnuše. Ni republici Glišina manjak ne pade dobro. <udesi joj stomak kao hladno mleko našte srca.
Vest prvo prođe čaršijom, psle se nađe i u boljim kućama. Na kraju stiže i do osnovne organizacije. Drži vamo, drži tamo, hoće biti, neće biti, odi mi, dođi mi, neko bojažljivo reši da generalnog Glišu pozove na odgovornost. On, prvo ode tri meseca na bolovanje, psle ode četiri meseca na rehabilitaciju u oporavilište, na kraju ode nekuda da se odmor. Otud poruči da mu škodi kada neko o njemu misli loše. Veli da ne voli da ga bilo ko ogovara. To mu i doktori iz te banje propisaše. I, kada celi svet otpisa generalnog Glišu, kada se OUR spremao da mu oprosti sve što je radio, a bilo bolje da nije i sve što nije radio, a bilo bolje da jeste, kad - eto ti Gliše, zdravog i pravog.
- Ki grip? - zvekeće Mikailo, - svake godine se povrati. taj virus nema niki da iskopa i izoluje.
pošto, prema viđenju drugova iz opštine i tako dalje, nije više bilo mesta gonjenju, generalni Gliša zauze svoje dobro mesto na radost osnovne organizacije SK, sindikalne podružnice, organizacije SSO, jednog parčenceta organizacije za društvenu delatnost žena, dva, tri rezervna oficira i još nekoliko kilovata i dva džula vanrednih snaga.
- Neki to ne vidi. Ne vidim ni ja - zakukao je blesavi Mikailo okolo, a najviše u Dačinom bifeu. - Kaki da vidim, pa posle da mi udari glavobolja, ovolika. Ima glava da mi budne ki merica, jel'. Ne sme niki da kukurikne pred zoru. Ima odma da ide u lonac, jašta.
Posle je generalni Gliša postao bokče, pa bog srednjoročnih razmera, da bi, najposle, postao bog ili bolje rečeno predsednik poslovodnog odbora. Posle pet godina bolovanja i lupanja čaša i raznim prilikama na raznimmestima, u društvu nekih 'subjektivnih činilaca', počeo je da lupa ljude.
- Baš je vešt, samo malo kvrcne i čovek se nekako sa zadovoljstvom strmekne u propas', - objašnjavao je Glišinu veštinu Milojica. - Što jes - jes. Nigdi te ne ulubi, a jope te nema, - slaže se s Milojicom Krstivoje. - A to je umetnos', ne moš da porekneš. - Ma kaki umetnost, ne zna taj odaklen je šupalj, ja znam, - veli Draginja. - To moš da bide i tako kad si ti u pitanje, al za privredu nije.
I tako dok su se strčnjaci raspravljali, generalni bog Gliša načini toliki manjak da se svi iz opštine zagrcnuše. Ni republici Glišina manjak ne pade dobro. <udesi joj stomak kao hladno mleko našte srca.
Vest prvo prođe čaršijom, psle se nađe i u boljim kućama. Na kraju stiže i do osnovne organizacije. Drži vamo, drži tamo, hoće biti, neće biti, odi mi, dođi mi, neko bojažljivo reši da generalnog Glišu pozove na odgovornost. On, prvo ode tri meseca na bolovanje, psle ode četiri meseca na rehabilitaciju u oporavilište, na kraju ode nekuda da se odmor. Otud poruči da mu škodi kada neko o njemu misli loše. Veli da ne voli da ga bilo ko ogovara. To mu i doktori iz te banje propisaše. I, kada celi svet otpisa generalnog Glišu, kada se OUR spremao da mu oprosti sve što je radio, a bilo bolje da nije i sve što nije radio, a bilo bolje da jeste, kad - eto ti Gliše, zdravog i pravog.
- Ki grip? - zvekeće Mikailo, - svake godine se povrati. taj virus nema niki da iskopa i izoluje.
pošto, prema viđenju drugova iz opštine i tako dalje, nije više bilo mesta gonjenju, generalni Gliša zauze svoje dobro mesto na radost osnovne organizacije SK, sindikalne podružnice, organizacije SSO, jednog parčenceta organizacije za društvenu delatnost žena, dva, tri rezervna oficira i još nekoliko kilovata i dva džula vanrednih snaga.
KAD SVICI MARŠIRAJU
Božidar, sekretar osnovne organizacije, energično zgužva kačket, Dragojlo, iz sindikata nabi glavu u pesak.
Generalni Gliša izađe na scenu, skrušeno se okrete ka Olimpima raznim i sa čudesnim dostojanstvom, pred licem radničke klase, skide oreol s glave i okači ga mačku o rep.
Radnička klasa se smanji, a u daljini se pojavi prva svita.
Predstavnik opštine lagano napusti okoliš i za 2 odsto se izmeša sa svojom bivšom nikad nezaboravljenom klasom. Zatim laganim i elegantnim pokretom uzbra glavnog urednika ourskog lista i zadenu ga za rever. Posle se nakašlja, pređe pogledom preko učmale mase, otkide jedan fond + 2.8 odsto, zgužva sve to i strpa udžep.
- Di ti je, bre, srce - šapnu Mikailo. - Koji će mu srce, uzima čovek šta mu pripada, - reče Draginja. - I ti bi da moraš da patiš.
- Je l' , onako - načelno - upita Živojko nikoga.
Sa strane stiže druga svita.
I predstavnik grada se izmeša 2 odsto, zadenu urednika za, nakašlja se, pređe pogledom preko, otkide parče srca, zgužva ga i strpa u džep.
- Je l' će on da ispati - pita Vukojica Draginju.
- M'rš, - kaže Draginja.
Odozgo zaglavi itreća svita.
Ali predstavnik republike prvo razgrnu pesak, uze Đoku i visoko ga podiže. Đoka obrisa pesak i široko se nasmeja. Predstavnik spusti Đoku, otkide parče srca, mrzovoljno ga zgužva i strpa u džep. Tek tada se nakašlja i blagim pogledom pređe preko.
- Ume d'uzme, - šapuće Mikailo. - Baš ne bi' voleo da i on pati.
- Ne može to tako, - tumači Draginja. - Ima, bre, da pati zbog privredu. Nije to k'o kod nas. Kad ne valja, udarimo sebe po džepu. Koga oni da udare. Ima, bre, d zbog nas pate i prekovremeno!
- A, ko su ovi što s njima dolaze? - pita Tiosav. - Mora da i oni pate.
- Mora, - veli Živojko, - iako im se baš ne vidi.
I mi, ne čekajući ostale svite, krijući da drugovi ne osete, na prstima se ušunjasmo na umanjeni lični dohodak za sledećih šest meseci, uslovno na tri godine.
Generalni Gliša izađe na scenu, skrušeno se okrete ka Olimpima raznim i sa čudesnim dostojanstvom, pred licem radničke klase, skide oreol s glave i okači ga mačku o rep.
Radnička klasa se smanji, a u daljini se pojavi prva svita.
Predstavnik opštine lagano napusti okoliš i za 2 odsto se izmeša sa svojom bivšom nikad nezaboravljenom klasom. Zatim laganim i elegantnim pokretom uzbra glavnog urednika ourskog lista i zadenu ga za rever. Posle se nakašlja, pređe pogledom preko učmale mase, otkide jedan fond + 2.8 odsto, zgužva sve to i strpa udžep.
- Di ti je, bre, srce - šapnu Mikailo. - Koji će mu srce, uzima čovek šta mu pripada, - reče Draginja. - I ti bi da moraš da patiš.
- Je l' , onako - načelno - upita Živojko nikoga.
Sa strane stiže druga svita.
I predstavnik grada se izmeša 2 odsto, zadenu urednika za, nakašlja se, pređe pogledom preko, otkide parče srca, zgužva ga i strpa u džep.
- Je l' će on da ispati - pita Vukojica Draginju.
- M'rš, - kaže Draginja.
Odozgo zaglavi itreća svita.
Ali predstavnik republike prvo razgrnu pesak, uze Đoku i visoko ga podiže. Đoka obrisa pesak i široko se nasmeja. Predstavnik spusti Đoku, otkide parče srca, mrzovoljno ga zgužva i strpa u džep. Tek tada se nakašlja i blagim pogledom pređe preko.
- Ume d'uzme, - šapuće Mikailo. - Baš ne bi' voleo da i on pati.
- Ne može to tako, - tumači Draginja. - Ima, bre, da pati zbog privredu. Nije to k'o kod nas. Kad ne valja, udarimo sebe po džepu. Koga oni da udare. Ima, bre, d zbog nas pate i prekovremeno!
- A, ko su ovi što s njima dolaze? - pita Tiosav. - Mora da i oni pate.
- Mora, - veli Živojko, - iako im se baš ne vidi.
I mi, ne čekajući ostale svite, krijući da drugovi ne osete, na prstima se ušunjasmo na umanjeni lični dohodak za sledećih šest meseci, uslovno na tri godine.
ŠTEDNJA
Predsednik opštine Gile je, u čast štednje, priredio 500. jubilarni prijem. U ime OUR-a, prijemu je prisustvovao generalni Gliša, kao i uvek. Na ovom jubilarnom prijemu bilo je kao i na svakom drugom i trećem prijemu. Jelo se i pilo, pevalo i ogovaralo. Nadugačko se pričalo o jednoj izuzetnoj haljini za koju su svi verovali da je iz Pariza, a nije. Bila je iz Londona. Onda su mnogi verovali da je vodka bila ruska, a nije. Bila je poljska. I za vino su svi verovali da je iz Portoa, a nije. Bilo je iz Negotina. Na kraju, kao vrhunac obmane, na sto je izašla jedna svinja za koju su svi verovali da je naša, jer bar svinja za prijeme i slavlja imao, a nije. Bila je uvozna i svako je mogao da pogleda i njen pasoš i da se sam uveri.
Sutradan po prijemu i generalni Gliša je, u čast štednje, priredio ourski, nejubilarni prijem. Na prijemu je bilo slično kao na opštinskom nivou, ali je sve bilo domaće. I svinja.
U ime radničke klase, na prijemu nije prisustvovao niko, jer je u pitanju bila štednja.
- Štedimo struju, štedimo gorivo, štedimo mazivo, štedimo pare, štedimo ljude, štedimo sve što možemo, pa je red da to proslavimo, - rekao je u pozdravnom govoru generalni Gliša.
- Tako je! - viknuo je reprezentativni ourski hor 'Kolegijum direktorijum'. Posle je Božidar predložio, a svi usvojili, da se , pod Glišinim pokroviteljstvom, u nekoj banji održi simpozijum o štednji, da se pozovu poznate jugoslovenske, evropske i druge štediše, da se otvori izložba 'naš OUR u štednji i okolini', da se izda specijalni broj ourskih novina u boji posvećen štednji, da ourska reprezentacija poseti desetak država u bližem i daljem svetu i da se na licu mesta uveri kako se tamo štedi, da se odštampaju Glišini memoari 'Štednja i ja', da se izradi značka, da se organizuje sportski turnir i da se o trošku OUR-a snimi film o štednji.
- Veliki su to zadaci, drugovi, ali kada je u pitanju tako značajna akcija, kao što je štednja, ne smemo škrtariti, - rekao je generalni Gliša, zatvarajući svečani prijem pred samu zoru. - U tome očekujemo posebnu pomoć svih društveno - političkih organizacija i zajednica.
Sutradan po prijemu i generalni Gliša je, u čast štednje, priredio ourski, nejubilarni prijem. Na prijemu je bilo slično kao na opštinskom nivou, ali je sve bilo domaće. I svinja.
U ime radničke klase, na prijemu nije prisustvovao niko, jer je u pitanju bila štednja.
- Štedimo struju, štedimo gorivo, štedimo mazivo, štedimo pare, štedimo ljude, štedimo sve što možemo, pa je red da to proslavimo, - rekao je u pozdravnom govoru generalni Gliša.
- Tako je! - viknuo je reprezentativni ourski hor 'Kolegijum direktorijum'. Posle je Božidar predložio, a svi usvojili, da se , pod Glišinim pokroviteljstvom, u nekoj banji održi simpozijum o štednji, da se pozovu poznate jugoslovenske, evropske i druge štediše, da se otvori izložba 'naš OUR u štednji i okolini', da se izda specijalni broj ourskih novina u boji posvećen štednji, da ourska reprezentacija poseti desetak država u bližem i daljem svetu i da se na licu mesta uveri kako se tamo štedi, da se odštampaju Glišini memoari 'Štednja i ja', da se izradi značka, da se organizuje sportski turnir i da se o trošku OUR-a snimi film o štednji.
- Veliki su to zadaci, drugovi, ali kada je u pitanju tako značajna akcija, kao što je štednja, ne smemo škrtariti, - rekao je generalni Gliša, zatvarajući svečani prijem pred samu zoru. - U tome očekujemo posebnu pomoć svih društveno - političkih organizacija i zajednica.
BRIGA ZA ĐURU
- Šta je ovo, - upita Živojko. - Ništa, - objasni mu Milisav. - Đura likvidator likvidirao osam miliona u svoj džep, pa ene ga di već treći put pokušava da se ubije, al' mu ne polazi za rukom. - Šteta, - kaže Draginja. - Kaki šteta, da je čovek on bi od prve, - ljuti se Dragoslav. - To i ja mislim, - veli mu Draginja.
Đura likvidator seo na sred alatnice i oko sebe uredno poređao: tri omče razne za vešanje; dva velika noža kasapska za klanje; jedan karabim M-34, trofejni za streljanje i četiri bočice od pomade sa otrovom za trovanje. Sasvim ispred je, po ugledu na prodavce knjiga, još lepše poređao: dva oproštajna pisma porodici. Jedno ženi, a jedno onoj koju voli. Otvoreno pismo generalnom direktoru i zatvoreno sekretaru Božidaru i oproštajnu dopisnicu drugovima iz alatnice. Iznad svega toga Đura slomljeno sedi i nemoćno se ljulja.
- Izgleda da je Đura sasvim ufitiljio, - raširi ruke Mikailo. - Nije lako s narodne pare. Ako i uzmeš može da ne valja, a ako i' ne uzmeš kako sebi da oprostiš.
Utom se vrata alatnice naglo otvoriše. Unutra prvo uđe svetlo, pa Gliša generalni, Božidar sekretar, personalni Dragojlo i Đurina žena. Kada ih ugleda Đura sasvim klonu. Kolona mu priđe i generalni Gliša gadljivo pogleda svog finansijskog eksperta sa tri i po razreda osnovne škole.
- Ne! Tu suze ne pomažu. Za lopuže u našem sistemu nema milosti. Neka sud kaže svoje, - reče i dohvti pismo koje mu je Đura namenio. To isto uradiše i ostali. Božidar ode u jedan ćošak i, pošto se uveri da ga niko ne prati, počne da čita.
I Gliša, kada pročita prvi red:''Druže generalni, u tih osam miliona su i ona tri koja si Ti...'', - pogleda oko sebe pa i on ode u drugi ćošak.
- Izgleda da mu je Živkica umesto otrova poturila pivo, - šapnu Živojko.
Tada se Gliša okrete i energičnim pokretom ruke pozva sve prisutne. Radnička klasa se okupi oko mučnog Đure, a Gliša mu priđe, dohvati ga za ruke i uskliknu:
- Ustani, čoveče! Svi mi koji nesebično radimo, nesebič... ovaj, mi i grešimo. Ne smemo, drugovi, dopustiti da nam ovakav čovek, drug i komunista, ovakav karakter, ovakva radna energija, ovakav samopregor, ovakva drugarčina, propadne. Moramo se boriti za svakog čoveka i evo nam prilike. Borimo se za druga Đuru da ne propadne. Mislim da i partijska organizacija ima isto mišljenje!
- Ima! - jeknu Božidar. - Ima! - i pritrča Đuri zajedno sa Glišom ga iznese napolje. Posle je Pera šofer odvezao Đuru u hotel da se odmori, a personalni Dragojlo mu je, zbog psihofizičke iscrpljenosti, odobrio vanredno plaćeno odsustvo.
O svemu Božidar je iscrpno izvestio komitet kako se u njegovoj sredini svesrdno bore za svakog čoveka.
Đura likvidator seo na sred alatnice i oko sebe uredno poređao: tri omče razne za vešanje; dva velika noža kasapska za klanje; jedan karabim M-34, trofejni za streljanje i četiri bočice od pomade sa otrovom za trovanje. Sasvim ispred je, po ugledu na prodavce knjiga, još lepše poređao: dva oproštajna pisma porodici. Jedno ženi, a jedno onoj koju voli. Otvoreno pismo generalnom direktoru i zatvoreno sekretaru Božidaru i oproštajnu dopisnicu drugovima iz alatnice. Iznad svega toga Đura slomljeno sedi i nemoćno se ljulja.
- Izgleda da je Đura sasvim ufitiljio, - raširi ruke Mikailo. - Nije lako s narodne pare. Ako i uzmeš može da ne valja, a ako i' ne uzmeš kako sebi da oprostiš.
Utom se vrata alatnice naglo otvoriše. Unutra prvo uđe svetlo, pa Gliša generalni, Božidar sekretar, personalni Dragojlo i Đurina žena. Kada ih ugleda Đura sasvim klonu. Kolona mu priđe i generalni Gliša gadljivo pogleda svog finansijskog eksperta sa tri i po razreda osnovne škole.
- Ne! Tu suze ne pomažu. Za lopuže u našem sistemu nema milosti. Neka sud kaže svoje, - reče i dohvti pismo koje mu je Đura namenio. To isto uradiše i ostali. Božidar ode u jedan ćošak i, pošto se uveri da ga niko ne prati, počne da čita.
I Gliša, kada pročita prvi red:''Druže generalni, u tih osam miliona su i ona tri koja si Ti...'', - pogleda oko sebe pa i on ode u drugi ćošak.
- Izgleda da mu je Živkica umesto otrova poturila pivo, - šapnu Živojko.
Tada se Gliša okrete i energičnim pokretom ruke pozva sve prisutne. Radnička klasa se okupi oko mučnog Đure, a Gliša mu priđe, dohvati ga za ruke i uskliknu:
- Ustani, čoveče! Svi mi koji nesebično radimo, nesebič... ovaj, mi i grešimo. Ne smemo, drugovi, dopustiti da nam ovakav čovek, drug i komunista, ovakav karakter, ovakva radna energija, ovakav samopregor, ovakva drugarčina, propadne. Moramo se boriti za svakog čoveka i evo nam prilike. Borimo se za druga Đuru da ne propadne. Mislim da i partijska organizacija ima isto mišljenje!
- Ima! - jeknu Božidar. - Ima! - i pritrča Đuri zajedno sa Glišom ga iznese napolje. Posle je Pera šofer odvezao Đuru u hotel da se odmori, a personalni Dragojlo mu je, zbog psihofizičke iscrpljenosti, odobrio vanredno plaćeno odsustvo.
O svemu Božidar je iscrpno izvestio komitet kako se u njegovoj sredini svesrdno bore za svakog čoveka.
TAKO SE PRAVE MITOVI
Odjednom se nađosmo na cedilu. Svi. Nigde na vidiku nikog ko bi nam pomogao. Živojku propala noga kroz cedilo i zapleo mu se vrh od opanka. - Ono cedilo od prošli put bilo mnogo bolje, - veli Tiosav. - Ovo će da nas podavi.
Božidar, u ime osnovne organizacije, skide kačket, Dragojlo se, u ime sindikata, prekrsti, a onda svi zaridasmo, predvođeni sekcijom za društvenu aktivnost žena. Draginja se zanese i poče da zapeva. - Nemoj tako tužno, - veli joj Živko, - nije ovo jaukanje zbog nas, već zbog opštinu i još gore, - Ene, pogledaj Glišu, ovo mu je osamnaesto cedilo u četrnaest preduzeća, pa vidi kaki je, - šapuć Mikailo. - Može privredi da iščupa celu granu - E pa nije baš tako jak, - brani ga Živkica. - Ja znam. - Znaš ti, ali nije o tome reč, - objašnjava Dragutin. - Di bi nam kraj bio da se razume u privredu ko u te stvari, - uzdiše Živana
Savaot ustade i mrzovoljno pogleda pastvu. Zatim pogled napuni belom farbom i pređe s njim preko onih iz pogona.
- Na nama je da i ovu teškoću savladamo. Naš razvoj zahteva naše žrtve. Iako je veliki Gliša izdržao sve pritiske, savladao sve zakone, od gravitacije do rotacije, moramo da se raspadnemo, - svečao izjavi Božidar i vrati kačket namesto. Dragojlo udari da snažno aplau... ali tu ga preseče Glišin pogled.
Božidar dade znak i, koliko za probu, Radojka i Đura se pretvoriše u pepeo. Dragojlo priđe da opipa kvalitet, pa kada vide da je od Đure ostao samo prah, uze lopatu i paci ga s cedila. Đura se odozdo razdera da je to inovacija, ali džabe.
- Neću bre, da se zbog ništa pretvorim u pepeo. Ima kod Gliše celo bure, zaostalo od prošli put. Neka se snjega pospmo i kvit, - prtestuje Ignjat, - Ma di si to vid'o da se neko posipa s lanjski pepeo, - šapuće Živojko. - Oni iz opštine neće da priznaju ništa ako pepeo nije taze i od najblju radničku klasu. - Šta će da radimo ako bude vetar? - pita Mlisav. - Nema da nas pokupe nikad.
- Bez panike! - dere se Božidar. - Ne može ni da pirne. Dogovorili smo se na nivou republike i da ne pada.
- Ima bre da pada! - viče Radojica. - Grebem ti preduzeće spram njivu!
U pet do dvanaest Gliša odlučno klimnu glavom. Božidar opet skide kačket, Dragojlo se prekrsti. Zatim se svi pretvorismo u pepeo. Opštinari nas pokupiše na poveliku kamaru, potapšaše nas lopatama i na vrh držaljicom napraviše rupu. Iz te rupe odmah izlete Gliša i zaleprša nekuda u nove radne pobede. Božidar i Dragojlo dbiše u opštini malecka krila iodoše da uče letenje, a mi ostali se okupismo i odgegasmo na berzu rada.
Božidar, u ime osnovne organizacije, skide kačket, Dragojlo se, u ime sindikata, prekrsti, a onda svi zaridasmo, predvođeni sekcijom za društvenu aktivnost žena. Draginja se zanese i poče da zapeva. - Nemoj tako tužno, - veli joj Živko, - nije ovo jaukanje zbog nas, već zbog opštinu i još gore, - Ene, pogledaj Glišu, ovo mu je osamnaesto cedilo u četrnaest preduzeća, pa vidi kaki je, - šapuć Mikailo. - Može privredi da iščupa celu granu - E pa nije baš tako jak, - brani ga Živkica. - Ja znam. - Znaš ti, ali nije o tome reč, - objašnjava Dragutin. - Di bi nam kraj bio da se razume u privredu ko u te stvari, - uzdiše Živana
Savaot ustade i mrzovoljno pogleda pastvu. Zatim pogled napuni belom farbom i pređe s njim preko onih iz pogona.
- Na nama je da i ovu teškoću savladamo. Naš razvoj zahteva naše žrtve. Iako je veliki Gliša izdržao sve pritiske, savladao sve zakone, od gravitacije do rotacije, moramo da se raspadnemo, - svečao izjavi Božidar i vrati kačket namesto. Dragojlo udari da snažno aplau... ali tu ga preseče Glišin pogled.
Božidar dade znak i, koliko za probu, Radojka i Đura se pretvoriše u pepeo. Dragojlo priđe da opipa kvalitet, pa kada vide da je od Đure ostao samo prah, uze lopatu i paci ga s cedila. Đura se odozdo razdera da je to inovacija, ali džabe.
- Neću bre, da se zbog ništa pretvorim u pepeo. Ima kod Gliše celo bure, zaostalo od prošli put. Neka se snjega pospmo i kvit, - prtestuje Ignjat, - Ma di si to vid'o da se neko posipa s lanjski pepeo, - šapuće Živojko. - Oni iz opštine neće da priznaju ništa ako pepeo nije taze i od najblju radničku klasu. - Šta će da radimo ako bude vetar? - pita Mlisav. - Nema da nas pokupe nikad.
- Bez panike! - dere se Božidar. - Ne može ni da pirne. Dogovorili smo se na nivou republike i da ne pada.
- Ima bre da pada! - viče Radojica. - Grebem ti preduzeće spram njivu!
U pet do dvanaest Gliša odlučno klimnu glavom. Božidar opet skide kačket, Dragojlo se prekrsti. Zatim se svi pretvorismo u pepeo. Opštinari nas pokupiše na poveliku kamaru, potapšaše nas lopatama i na vrh držaljicom napraviše rupu. Iz te rupe odmah izlete Gliša i zaleprša nekuda u nove radne pobede. Božidar i Dragojlo dbiše u opštini malecka krila iodoše da uče letenje, a mi ostali se okupismo i odgegasmo na berzu rada.
VIŠAK LJUDI
Božidar, sekretar osnovne organizacije, tonuo je u lepotu sopstvenih reči:
- Štednja, drugovi! Ta misao nam mora biti neprekidno na umu. Štednjom ćemo pre doći i do komunizma. Štednja čini čoveka boljim čoveom, kolektiv boljim kolektivom i tako dalje, drugovi.
Napolju je padao mrak, kiša se spremala da prokaplje, a komunisti alatnice su razmišljali o zajedničkom problemu.
- Problem nije mali, - nastavi Božidar. - Moramo da štedimo i uštedimo, a da ne pomerimo mnogo dosadašnji uspešni razvoj našeg kolektiva, drugovi.
- I drugarice, - ispravi ga Draginja.
- I drugarice, - kaže Božidar.
Komunisti pokunjiše glave. Iz očiju im zaiskri velika briga. Milojica je mislio da li mu se Šarulja otelila. Živojko je preturao po glavi koliko mu još cigala i cementa treba da završi ambar, Draginja je svaki čas pogledavala na Milutinov sat, da vidi da li će stići da kupi vunicu za džemper, Tiosav se kockao s Mikailom par-nepar, Živkica je ispod stola mazila Božidarevo koleno, Dragojlo nije mislio ništa, a generalni Gliša je mislio zašto ga bog kazni da radi s tupanima kada ga nije gađao kamenjem.
Noć je sve više odmicala. Komunisti su sve više razmišljali o privatnim problemima kada im se nenadano sruči rešenje.
- Evo kako, - uze reč Živojica, - Ja mislim...
- He, he, - veli Mikailo. - I Živojica misli. Mora, bre, da ga je neko opalio mokrom čarapom, pa popravio stvar.
- Ti, Mikailo, da ćutiš... Je l' ako počnem za teb' da govorim će d' ispadne ružno.
- Je l'? - pita Mikailo. - Da nećeš. može biti. da zucneš kako kradem, kako uzimam iz alatnicu alat i pocinkovan lim?
- To neću.
- Jašta! mor'o bi ondak da kažeš i za sebe i zaostale.
- To da se ubrišeš! Nisam blesav da kažem kako Božidaru, sekretaru, popravljamo šupu, personalnom Dragojlu nameštaj, a generalnom Gliši i jedno i drugo.
- I garažu, - dopuni Živojica svog protivnika.
- Dosta! - dreknu Božidar, a na čelu mu brižnom izbiše krupne graške znoja.
Gliša se prenu i hladno pogleda Božidara, pa Živojicu, pa Mikaila.
Sva trojica, prema svojim mogućnostima, uvukoše glavu u ramena.
Utom svi skočiše. Uvrede su letele u svim pravicoma. Na sve strane. Govorili su uglas ko koliko krade, iznosi, potkrada, drpa, muva, mućka. Na kraju Božidar ustade:
- Tako je, drugovi. To je borba mišljenja.Moramo energičnim zahvatom svakoj slbosti stati za vrat. A dotle, drugovi... i drugarice, predlažem da sa štednjom sačekamo. Možda ćemo i smanjenjem radnih mesta uštedeti. Možda nas, bar dvojica ima ovde suvišnih. Ali o svemu moramo korenito razmisliti, studiozno prići problemu, naći bolje rešenje i za Živojicu i za Mikaila, drugovi.
- Tako je! - viknu Dragojica.
- Sastanak je završen, - naredi Božidar.
- Štednja, drugovi! Ta misao nam mora biti neprekidno na umu. Štednjom ćemo pre doći i do komunizma. Štednja čini čoveka boljim čoveom, kolektiv boljim kolektivom i tako dalje, drugovi.
Napolju je padao mrak, kiša se spremala da prokaplje, a komunisti alatnice su razmišljali o zajedničkom problemu.
- Problem nije mali, - nastavi Božidar. - Moramo da štedimo i uštedimo, a da ne pomerimo mnogo dosadašnji uspešni razvoj našeg kolektiva, drugovi.
- I drugarice, - ispravi ga Draginja.
- I drugarice, - kaže Božidar.
Komunisti pokunjiše glave. Iz očiju im zaiskri velika briga. Milojica je mislio da li mu se Šarulja otelila. Živojko je preturao po glavi koliko mu još cigala i cementa treba da završi ambar, Draginja je svaki čas pogledavala na Milutinov sat, da vidi da li će stići da kupi vunicu za džemper, Tiosav se kockao s Mikailom par-nepar, Živkica je ispod stola mazila Božidarevo koleno, Dragojlo nije mislio ništa, a generalni Gliša je mislio zašto ga bog kazni da radi s tupanima kada ga nije gađao kamenjem.
Noć je sve više odmicala. Komunisti su sve više razmišljali o privatnim problemima kada im se nenadano sruči rešenje.
- Evo kako, - uze reč Živojica, - Ja mislim...
- He, he, - veli Mikailo. - I Živojica misli. Mora, bre, da ga je neko opalio mokrom čarapom, pa popravio stvar.
- Ti, Mikailo, da ćutiš... Je l' ako počnem za teb' da govorim će d' ispadne ružno.
- Je l'? - pita Mikailo. - Da nećeš. može biti. da zucneš kako kradem, kako uzimam iz alatnicu alat i pocinkovan lim?
- To neću.
- Jašta! mor'o bi ondak da kažeš i za sebe i zaostale.
- To da se ubrišeš! Nisam blesav da kažem kako Božidaru, sekretaru, popravljamo šupu, personalnom Dragojlu nameštaj, a generalnom Gliši i jedno i drugo.
- I garažu, - dopuni Živojica svog protivnika.
- Dosta! - dreknu Božidar, a na čelu mu brižnom izbiše krupne graške znoja.
Gliša se prenu i hladno pogleda Božidara, pa Živojicu, pa Mikaila.
Sva trojica, prema svojim mogućnostima, uvukoše glavu u ramena.
Utom svi skočiše. Uvrede su letele u svim pravicoma. Na sve strane. Govorili su uglas ko koliko krade, iznosi, potkrada, drpa, muva, mućka. Na kraju Božidar ustade:
- Tako je, drugovi. To je borba mišljenja.Moramo energičnim zahvatom svakoj slbosti stati za vrat. A dotle, drugovi... i drugarice, predlažem da sa štednjom sačekamo. Možda ćemo i smanjenjem radnih mesta uštedeti. Možda nas, bar dvojica ima ovde suvišnih. Ali o svemu moramo korenito razmisliti, studiozno prići problemu, naći bolje rešenje i za Živojicu i za Mikaila, drugovi.
- Tako je! - viknu Dragojica.
- Sastanak je završen, - naredi Božidar.
MIKAILO KAO ENERGOGENIJE
Božidar, sekretar osnovne organizacije, ustade i odmerenim pogledom odmeri prisutne. Živojica uvuče glavu među ramena: - Će da mi opali zbog onu kantu s mazut, - pomisli. Ali, Božidar je imao pred sobom celi svet.
- Energetska kriza je, drugovi, svetski problem, znate vi to?
- Jok, - šapnu Milojica, a Božidat nastavi.
- Celi svet grca, celi svet se lomi i to mora da oseća i naša alatnica kao integralni deo tog i takvog sveta.
Božidar oslušnu svoj glas i zadovljno, sanjalački pogleda u zamazan plafon.
- Moramo drugovi, pomoći tom i takvom svetu. Nema dovoljno nafte...
- Nema. Tuj si savsim u pravu! - viknu Živojko. - Ene obe bačve prazne. Ni za lek...
- Ne mislim na te bačve, već na svetske. Čovečanstvo pati bez struje. Nema ni nuklearnog goriva...
- Nema ni kafe! - dreknu Živana.
- Nije to energija, - šapnu joj Tiosav.
- Jok! Ti ćeš da me učiš. Da nije mož' biti, i ono kod Draginju, brez energiju? Znam, bre, brez kafu i generalni Gliša onemoća skroz. A to je kriza kakak voliš.
- Moramo spasavati svet, a on se može spasti ako odvrneš jedni sijalicu, ako naftaricu ne palimo svaki čas, ako ne zalivamo mašine s mazut i naftu, kao Mikailo, već ako im dajemo samo koliko treba, jel' tako?
- Nije! - viknu Mikailo. - To za sijalicu će da gasimo. Pogotovo ako ima kakav razlog, ali za mazut će da se ubrišeš. Neće, bre, mašina koliko joj daš. Nije to krava, pa mož' malo, mož' mnogo. Ima propisato i bog! Zato predlažem da mi iz alatnicu, izvadimo svet iz bulu, da spasemo ta' narod tam'. I to vako: od sutra, to jest od Mitrovdana, više nema da radimo, već da idemo kućama, pa da se pobrinemo za jesenju setvu. A tam' o Đurđevdanu da se brate, k'o 'ajduci jope ovde prikupimo. Ima bre svet da ima naftu, em ima i da jede.
- Tako je! - viknuše svi i dok je Božidar rekao: - Šta je ov...?!! - svi su bili na putu za prošlo vreme.
Božidar ode u upravu i uvrnu one tri sijalice namenjene štednji, upali ih usred dana i zagleda se u - budućnost.
- Energetska kriza je, drugovi, svetski problem, znate vi to?
- Jok, - šapnu Milojica, a Božidat nastavi.
- Celi svet grca, celi svet se lomi i to mora da oseća i naša alatnica kao integralni deo tog i takvog sveta.
Božidar oslušnu svoj glas i zadovljno, sanjalački pogleda u zamazan plafon.
- Moramo drugovi, pomoći tom i takvom svetu. Nema dovoljno nafte...
- Nema. Tuj si savsim u pravu! - viknu Živojko. - Ene obe bačve prazne. Ni za lek...
- Ne mislim na te bačve, već na svetske. Čovečanstvo pati bez struje. Nema ni nuklearnog goriva...
- Nema ni kafe! - dreknu Živana.
- Nije to energija, - šapnu joj Tiosav.
- Jok! Ti ćeš da me učiš. Da nije mož' biti, i ono kod Draginju, brez energiju? Znam, bre, brez kafu i generalni Gliša onemoća skroz. A to je kriza kakak voliš.
- Moramo spasavati svet, a on se može spasti ako odvrneš jedni sijalicu, ako naftaricu ne palimo svaki čas, ako ne zalivamo mašine s mazut i naftu, kao Mikailo, već ako im dajemo samo koliko treba, jel' tako?
- Nije! - viknu Mikailo. - To za sijalicu će da gasimo. Pogotovo ako ima kakav razlog, ali za mazut će da se ubrišeš. Neće, bre, mašina koliko joj daš. Nije to krava, pa mož' malo, mož' mnogo. Ima propisato i bog! Zato predlažem da mi iz alatnicu, izvadimo svet iz bulu, da spasemo ta' narod tam'. I to vako: od sutra, to jest od Mitrovdana, više nema da radimo, već da idemo kućama, pa da se pobrinemo za jesenju setvu. A tam' o Đurđevdanu da se brate, k'o 'ajduci jope ovde prikupimo. Ima bre svet da ima naftu, em ima i da jede.
- Tako je! - viknuše svi i dok je Božidar rekao: - Šta je ov...?!! - svi su bili na putu za prošlo vreme.
Božidar ode u upravu i uvrnu one tri sijalice namenjene štednji, upali ih usred dana i zagleda se u - budućnost.
ODLAZAK DRUGA TIOSAVA
- Ne može to tako više! - dere se Tiosav na sav glas. - Ja sam ve-ka-ve radnik i ima da mi lični dihidak bude k'o vrata! Spram rada! I onaj gore Gliša, direktor, ima da mi skine kapu. On ne može nikako da ima veće pare od mene. On nije ve-ka-ve radnik, nije ni samo ve, golo.
- He, he, - raduje se Živojko. - Ene Tiosava udarilo sunce u bundevu, pa skroz bunca.
- Može biti samo 'vako, - nastavlja Tiosav - ja znam. Da predpostavimo, direktor Gliša nije ni pomirisao olajisani patos u školi, a vam' se ne radi ništa za 'nolike 'iljadarke, sunce ti ? Zacrtali smo taki trend i nema da se menja. Ima da crknemo ovde, na sstanak, ali će da isteramo, prvo, da lični dohodak bude veći i, drugo, da bude spram radu!
- Bog s njim, - veli Draginja. - Ode Živkica u milijarderi. Radi s Božidara k'o vršalica celu noć.
- Jašta more, - zuji Milisav - spram radu, jakako. - Sam' ti tandrči, - veli mu Mikailo - ene ga, pogledaj ko nam dolazi.
Gliša, generalni, stade na vrata, mrzovoljno pogleda niz alatnicu i pre nego što uđe, pljunu. Iza njega uđoše Božidar, sekretar osnovne organizacije, s nabranom najvećom borom s kojom brine brigu za radničku klasu i personalni Dragojlo, bez bore.
Mikailo odmah čučnu kraj Draginje, kao nešto izgubio, pa traži. Živojko nabi nos u alat, a Đura otrča u VC, kao pozlilo mu naprasno. Tiosav se ohladi.
- Mi, druže direktore, okupili smo se, onako, da ko organizacija popričamo o... o... ooo.
- Ako, ako, samo vi pričajte. To ste naučili, a da nešto radite, to niste. Znate i vi da zacrtavate, trendujete, fluktuališete, a da povećate produktivnost rada nemate kad. Čuješ ti, Tiosave, ti, ti... Nemoj sad da izvrdavaš. Šta ti je, šta si se odjednom ukipio?
Tiosav se zacrvene, pa naglo ubledi. Pokuša nešto da kaže, ali mu se u guši sakupi neka muka, pa samo zakrklja. - Ete šta napravi, - šapuće mu na uvo Živojica. - Čuo je direktor ono: k'a ti ve-ka-ve, a on drombulja. Kada to Tiosav ču, pade ničice. Zamali da glavom udari u oglasnu tablu na kojoj je okačen predlog pravilnika o sticanju i raspodeli dohotka koji je napisao Dragojlo, a Gliša rekao da je odličan.
Generalni Gliša stade iznad Tiosava. Ovaj odozdo začkilji, pa kad vide ko mu stoji nad glavom, ponovo se obeznani. Radojica ga poli vodom, Milorad mu ispred očiju mahnu sa stoiljadarkom, ali džabe. Tek kada dtrča Živkica i pomilova ga, Tiosav se povrati. Onako bled ode u ćošak. Samo šmrkće i šakama uvija šajkaču.
Sve se brzo umiri i Božidar se pokloni Gliši.
- Izvin'te, druže Glišo, nastavite.
- Pa ja htedoh da zamolim Tiosava da skokne gore u moj kabinet i donese mi cigare, zaboravio sam ih.
Ali jadni Tiosav, čim je opet čuo svoje ime, raspali u duboku nesvest. Ni Živkica mu nije više mogla pomoći. Odneli su ga na berzu rada, da se oporavi.
- Tamo ima stručnjaka koji će da ga izleče, da više ne izleće pred rudu, - veli Mikailo.
- He, he, - raduje se Živojko. - Ene Tiosava udarilo sunce u bundevu, pa skroz bunca.
- Može biti samo 'vako, - nastavlja Tiosav - ja znam. Da predpostavimo, direktor Gliša nije ni pomirisao olajisani patos u školi, a vam' se ne radi ništa za 'nolike 'iljadarke, sunce ti ? Zacrtali smo taki trend i nema da se menja. Ima da crknemo ovde, na sstanak, ali će da isteramo, prvo, da lični dohodak bude veći i, drugo, da bude spram radu!
- Bog s njim, - veli Draginja. - Ode Živkica u milijarderi. Radi s Božidara k'o vršalica celu noć.
- Jašta more, - zuji Milisav - spram radu, jakako. - Sam' ti tandrči, - veli mu Mikailo - ene ga, pogledaj ko nam dolazi.
Gliša, generalni, stade na vrata, mrzovoljno pogleda niz alatnicu i pre nego što uđe, pljunu. Iza njega uđoše Božidar, sekretar osnovne organizacije, s nabranom najvećom borom s kojom brine brigu za radničku klasu i personalni Dragojlo, bez bore.
Mikailo odmah čučnu kraj Draginje, kao nešto izgubio, pa traži. Živojko nabi nos u alat, a Đura otrča u VC, kao pozlilo mu naprasno. Tiosav se ohladi.
- Mi, druže direktore, okupili smo se, onako, da ko organizacija popričamo o... o... ooo.
- Ako, ako, samo vi pričajte. To ste naučili, a da nešto radite, to niste. Znate i vi da zacrtavate, trendujete, fluktuališete, a da povećate produktivnost rada nemate kad. Čuješ ti, Tiosave, ti, ti... Nemoj sad da izvrdavaš. Šta ti je, šta si se odjednom ukipio?
Tiosav se zacrvene, pa naglo ubledi. Pokuša nešto da kaže, ali mu se u guši sakupi neka muka, pa samo zakrklja. - Ete šta napravi, - šapuće mu na uvo Živojica. - Čuo je direktor ono: k'a ti ve-ka-ve, a on drombulja. Kada to Tiosav ču, pade ničice. Zamali da glavom udari u oglasnu tablu na kojoj je okačen predlog pravilnika o sticanju i raspodeli dohotka koji je napisao Dragojlo, a Gliša rekao da je odličan.
Generalni Gliša stade iznad Tiosava. Ovaj odozdo začkilji, pa kad vide ko mu stoji nad glavom, ponovo se obeznani. Radojica ga poli vodom, Milorad mu ispred očiju mahnu sa stoiljadarkom, ali džabe. Tek kada dtrča Živkica i pomilova ga, Tiosav se povrati. Onako bled ode u ćošak. Samo šmrkće i šakama uvija šajkaču.
Sve se brzo umiri i Božidar se pokloni Gliši.
- Izvin'te, druže Glišo, nastavite.
- Pa ja htedoh da zamolim Tiosava da skokne gore u moj kabinet i donese mi cigare, zaboravio sam ih.
Ali jadni Tiosav, čim je opet čuo svoje ime, raspali u duboku nesvest. Ni Živkica mu nije više mogla pomoći. Odneli su ga na berzu rada, da se oporavi.
- Tamo ima stručnjaka koji će da ga izleče, da više ne izleće pred rudu, - veli Mikailo.
POVRATAK PROBLEMA
Generalni Gliša se vratio s raznih južnih mora. I Božidar se vratio sa odmora - simpozijuma, a Dragojlo sa odmora i drugih seminara. Svi su se vratili sebi i alatnici. Sve je živnulo. Na pragu su nove radne i druge pobede. Generalni Gliša je, u trku, zakazao devet hitnih sastanaka, Boža šest, a Dragojlo četiri. Đura iz sindikata je počeo da pravi spisak za zimnicu i već je utrapio sav krompir što je proletos na bolovanju posejao. Sekretar imladine, Ranko, napravio je plan omladinskih aktivnosti koji neće biti ostvaren, a Draginja okuplja žene u pokret za borbu protiv neravnopravnosti i za uvođenje žene u samoupravljanje, partijske i druge forume i to od alatnice do federacije.
- Jašta, - veli Živojica. - Ta Draginja da se ubriše. Nismo mi ćoravi. Di se okreneš sve samo žensko. Ne mož' od nji' ni, da izvineš. - Generalni Gliša govori kako mu ona ajkula naruči. Božidar već uvija ka Živkica, a Dragojlo, kada govori, samo zuri u onu zmiju anđelku, a ona mu klima glavom. Zna se zašto je žensko, - kaže Živojko - i šta tu ima da se govori.
- Ove jeseni ćemo da porešavamo sve probleme, - veli Božidar. - Partijska organizacija će da se pobrine ne samo za disciplinu, za produktivnost, za odgovornost svojih članova, već će da duboko zaroni u razvoj samoupravljanja.
- Da se ne udavi tam'? - pita Tiosav.
- Moramo biti jedinstveni i sanžni ako želimo da porešavamo sve te velike probleme, - nastavlja Božidar. - Zato ćemo prvo da popravimo međuljudske odnose. Ne može više Mikailo da kaže za Đuru da je konj, a da budu u istoj organizaciji, da rešavaju iste probleme.
- Što da ne može? - pita Draginja. - Ako je neko konj, onda je onj. I gotovo. - Ti da ćutiš. I nemo' da braniš onog tvog šmokljavog Mikaila! - dere se Tiosav. - Đura mu je kum i i ma da ga branim od stoku. - More će te ta stoka nabode, pa ćeš da mekećeš k'o Živojica kad ga ufatimo u krađu, - šišti Mikailo. - Ako si se uvuk'o onom bilmezu iz opštinu, misliš da si Glišu ufatio za bradu.
I reč ovamo, reč na drugu stranu i nasta tuča kakvu nismo videli od prošle jeseni. Dotrča Gliša i svi počeše da se ljube.
- Hajde, Božidare, nastavi, - naredi Gliša-
- Drugovi, mislim da smo i ovoga puta bili na visini postavljenog zadatka, da smo se približili mnogim problemima i da ćemo u narednom periodu pokazati kako radi jedan kompaktan kolektiv. Tokom rada prevazilazićemo neke negativne pojedinosti oje nas ometaju da krupnim koracima grabimo napred... Živkice, ovo što sam rek'o zapiši i pošalji gore u komitet. O ostalom daniko nije zucnuo.
Sastanak je završen.
- Jašta, - veli Živojica. - Ta Draginja da se ubriše. Nismo mi ćoravi. Di se okreneš sve samo žensko. Ne mož' od nji' ni, da izvineš. - Generalni Gliša govori kako mu ona ajkula naruči. Božidar već uvija ka Živkica, a Dragojlo, kada govori, samo zuri u onu zmiju anđelku, a ona mu klima glavom. Zna se zašto je žensko, - kaže Živojko - i šta tu ima da se govori.
- Ove jeseni ćemo da porešavamo sve probleme, - veli Božidar. - Partijska organizacija će da se pobrine ne samo za disciplinu, za produktivnost, za odgovornost svojih članova, već će da duboko zaroni u razvoj samoupravljanja.
- Da se ne udavi tam'? - pita Tiosav.
- Moramo biti jedinstveni i sanžni ako želimo da porešavamo sve te velike probleme, - nastavlja Božidar. - Zato ćemo prvo da popravimo međuljudske odnose. Ne može više Mikailo da kaže za Đuru da je konj, a da budu u istoj organizaciji, da rešavaju iste probleme.
- Što da ne može? - pita Draginja. - Ako je neko konj, onda je onj. I gotovo. - Ti da ćutiš. I nemo' da braniš onog tvog šmokljavog Mikaila! - dere se Tiosav. - Đura mu je kum i i ma da ga branim od stoku. - More će te ta stoka nabode, pa ćeš da mekećeš k'o Živojica kad ga ufatimo u krađu, - šišti Mikailo. - Ako si se uvuk'o onom bilmezu iz opštinu, misliš da si Glišu ufatio za bradu.
I reč ovamo, reč na drugu stranu i nasta tuča kakvu nismo videli od prošle jeseni. Dotrča Gliša i svi počeše da se ljube.
- Hajde, Božidare, nastavi, - naredi Gliša-
- Drugovi, mislim da smo i ovoga puta bili na visini postavljenog zadatka, da smo se približili mnogim problemima i da ćemo u narednom periodu pokazati kako radi jedan kompaktan kolektiv. Tokom rada prevazilazićemo neke negativne pojedinosti oje nas ometaju da krupnim koracima grabimo napred... Živkice, ovo što sam rek'o zapiši i pošalji gore u komitet. O ostalom daniko nije zucnuo.
Sastanak je završen.
GLIŠA 2.
Božidar, sekretar osnovne organizacije, kao i uvek u takvimsituacijama, nabi kačket i nabra boru s kojom briše veliku brigu za radničku klasu.
- Danas je istorijski dan! Veliki praznik. Budući jubilej. Naš drug, generalni Gliša je dobio sina!
- He, he, 'vala bogu d'uspe u naš OUR udružei rad. - šapuće Živojko.
- Zato, - nastavlja Božidar - moramo da učinimo sve da se ne obrukamo. Predlažem da celom svetu pokažemo kako se ceni i voli pretpostavljeni drug i njegovo socijalističko samoupravno muško nasledstvo.
- Ja predlažem, - razdera se personalni Dragojlo - da mu za početak dodelimo stan kako bi se budući samoupravljač od malena privikavao na odgovarajuće uslove! Ako naš čovek mora da misli o stanu, zakržljaće mu druge vitalne funkcije, pa će da propadne.
- Ne sporim, - viče Đura - ali ne ide da se budućem nosiocu naprednog u nas dodeli prazan stan!
- Tako je, - veli Draginja - nek' mu usele Mikaila. On je već trijes godina bez stana. A ima i četvoro žgepčadi, pa tom malom Gliši nema da bude dosadno.
- Biblioteku, - veli Božidar - biblioteku da mu kupimo. Onu veliku.
- Jašta, - šapuće Tiosav. - Ako bude na ćaću, ima u toliku 'artiju da uvija krastavci.
- Ne valja, bre, ljudi, - kaže Dragojlo - da mu damo stan, da mu opremimo stan i posle da zaboravimo. To je naš čovek. Naša nada, naša budućnost. Zato da mu otvorimo štednu knjižicu, da mu dodelimo stipendiju i da mu kupimo auto.
- Pa vidiš ' vako, u pravu je. Šta su bre, onolika radnička deca_ ništa. Sve sam golja. Ovaj će da bude rukovodilac s ljudi i mora da se nauči. Ima da ga odma' usmerimo, - veli Radoica. - To je, znači, ono usmereno školovanje. - razmišlja Živojko. Sunce ga greblo, da sam juče umro, otiš'o bi na oni svet skroz šupalj.
U tom u alatnicu uđe Gliša. Veseo, peva. Mikailo mu skide kapu i pocepa, a Dragojlo u spisak za nabavku poklona ''prilikom dobijanja sina od strane generalnog'' napisa deset šešira i drugih kapa, raznih, uvesti s konvertibilnog tržišta. Mikailov potez otkravi radničku klasu i ona pritrča svom generalnom osnivaču dinastije, uhvati ga i u zanosu ga diže u vazduh.
- Danas je istorijski dan! Veliki praznik. Budući jubilej. Naš drug, generalni Gliša je dobio sina!
- He, he, 'vala bogu d'uspe u naš OUR udružei rad. - šapuće Živojko.
- Zato, - nastavlja Božidar - moramo da učinimo sve da se ne obrukamo. Predlažem da celom svetu pokažemo kako se ceni i voli pretpostavljeni drug i njegovo socijalističko samoupravno muško nasledstvo.
- Ja predlažem, - razdera se personalni Dragojlo - da mu za početak dodelimo stan kako bi se budući samoupravljač od malena privikavao na odgovarajuće uslove! Ako naš čovek mora da misli o stanu, zakržljaće mu druge vitalne funkcije, pa će da propadne.
- Ne sporim, - viče Đura - ali ne ide da se budućem nosiocu naprednog u nas dodeli prazan stan!
- Tako je, - veli Draginja - nek' mu usele Mikaila. On je već trijes godina bez stana. A ima i četvoro žgepčadi, pa tom malom Gliši nema da bude dosadno.
- Biblioteku, - veli Božidar - biblioteku da mu kupimo. Onu veliku.
- Jašta, - šapuće Tiosav. - Ako bude na ćaću, ima u toliku 'artiju da uvija krastavci.
- Ne valja, bre, ljudi, - kaže Dragojlo - da mu damo stan, da mu opremimo stan i posle da zaboravimo. To je naš čovek. Naša nada, naša budućnost. Zato da mu otvorimo štednu knjižicu, da mu dodelimo stipendiju i da mu kupimo auto.
- Pa vidiš ' vako, u pravu je. Šta su bre, onolika radnička deca_ ništa. Sve sam golja. Ovaj će da bude rukovodilac s ljudi i mora da se nauči. Ima da ga odma' usmerimo, - veli Radoica. - To je, znači, ono usmereno školovanje. - razmišlja Živojko. Sunce ga greblo, da sam juče umro, otiš'o bi na oni svet skroz šupalj.
U tom u alatnicu uđe Gliša. Veseo, peva. Mikailo mu skide kapu i pocepa, a Dragojlo u spisak za nabavku poklona ''prilikom dobijanja sina od strane generalnog'' napisa deset šešira i drugih kapa, raznih, uvesti s konvertibilnog tržišta. Mikailov potez otkravi radničku klasu i ona pritrča svom generalnom osnivaču dinastije, uhvati ga i u zanosu ga diže u vazduh.
JESENJA ELEGIJA
Stiže u alatnicu i lokalni pesnik. Ne onaj, nego naš, narodni. Stiže da razonodi radnike, da s njima udruži rad, da ih osokoli, da im život učini lepšim. Stiže i poče:
- Ide jesen, dunjo moja. Ide jesen, jesen rana. I trava, otava, kukuruz, pa klip ovoliki, i kupus, i repa. A voće, dunjo moja, povilo grane. I zrikavac se razgalamio u sunce što je zapeklo. I zemlja miriše, nadima pluća, dunjo moja. Uveče žabe, dole na bari, ne znaju da se zaustave. Povetarac miluje čekinje a bradi, a ti sediš, dunjo moja, prohladnu rakiju piješ i mešaš je sa sirom i krupnim komadima paradajza i misliš kako ćeš u zoru na njivu. Pa kad žena na'rani kokoške i kuju pusti s lanca i mrak zahvati, kreneš na guvno i zavališ se u slamu...
Mikailo zagrli svoju frezerku i zagleda se u čađav i prljav prozor. Zamašćenim rukama obrisa suze. - Što ti je umetnos', - zajeca Živkojko i čučnu kraj struga. Tiosavu zasede zalogaj hleba i paštete u guši, pa ga Milojica opauči preko leđa drškom od flakcangli. Draginja krajičkom marame obrisa suze. - Bogati ne grebem, noge mi se o'sekoše, . šapuće Đura. - K'o da je iz moj Bogdanovac sve pokupio. - I od men' tam', od 'Ajdučku čavrmu je sve k'o upisato. Ki da sa' gledam moju avliju. Tak'a slika, slave mi, - šapuće Živan. Radojica jeknu:
- Dede zajedno, duše ti, još jednom ono o žabe. Ono kad numu stanu. To ima i u život. Kod men', ispod kuću, ima velika bara. Pa sad u ono vreme zadžakaju žabice, kućo moja.
Reči nestadoše. Iz alatnice je izlazio jedan ogroman uzdah. po podu su se mešali potočići suza s ''liz 3'', a pod tavanicom je šumorio tihi jecaj. Kiseo zadah fabričkog smoga natapao se tugom za vremenom koje je još tu, na dohvat ruke, a koje je, isto tako, otišlo nekuda daleko, daleko. Nekuda, odakle se nikada neće vratiti. Mašine su stajale, alat mirova, ljudi su otputovali daleko u sebe. Alatnica se gušila, grčila, izdisala.
I kada je radničkoj klasi bilo najteže, u alatnicu uđoše generalni Gliša, Božidar sekretar osnovne organizacije i, Dragojlo, personalni. Strašan prizor ih ošamuti. Reči ljutnje usahnuše. Dragojlo uzdahnu. Božidar skide kačket i zagleda se u gomilu opiljaka, generalni Gliša još jednom pogleda u svoju radničku klasu, lagano se okrete i reče: - Idem u vikendicu, treba mi čistog vazduha!
- Ide jesen, dunjo moja, - poče pesnik da ponavlja, ali ga vie niko nije slušao. Svi su bili na bolovanju.
- Ide jesen, dunjo moja. Ide jesen, jesen rana. I trava, otava, kukuruz, pa klip ovoliki, i kupus, i repa. A voće, dunjo moja, povilo grane. I zrikavac se razgalamio u sunce što je zapeklo. I zemlja miriše, nadima pluća, dunjo moja. Uveče žabe, dole na bari, ne znaju da se zaustave. Povetarac miluje čekinje a bradi, a ti sediš, dunjo moja, prohladnu rakiju piješ i mešaš je sa sirom i krupnim komadima paradajza i misliš kako ćeš u zoru na njivu. Pa kad žena na'rani kokoške i kuju pusti s lanca i mrak zahvati, kreneš na guvno i zavališ se u slamu...
Mikailo zagrli svoju frezerku i zagleda se u čađav i prljav prozor. Zamašćenim rukama obrisa suze. - Što ti je umetnos', - zajeca Živkojko i čučnu kraj struga. Tiosavu zasede zalogaj hleba i paštete u guši, pa ga Milojica opauči preko leđa drškom od flakcangli. Draginja krajičkom marame obrisa suze. - Bogati ne grebem, noge mi se o'sekoše, . šapuće Đura. - K'o da je iz moj Bogdanovac sve pokupio. - I od men' tam', od 'Ajdučku čavrmu je sve k'o upisato. Ki da sa' gledam moju avliju. Tak'a slika, slave mi, - šapuće Živan. Radojica jeknu:
- Dede zajedno, duše ti, još jednom ono o žabe. Ono kad numu stanu. To ima i u život. Kod men', ispod kuću, ima velika bara. Pa sad u ono vreme zadžakaju žabice, kućo moja.
Reči nestadoše. Iz alatnice je izlazio jedan ogroman uzdah. po podu su se mešali potočići suza s ''liz 3'', a pod tavanicom je šumorio tihi jecaj. Kiseo zadah fabričkog smoga natapao se tugom za vremenom koje je još tu, na dohvat ruke, a koje je, isto tako, otišlo nekuda daleko, daleko. Nekuda, odakle se nikada neće vratiti. Mašine su stajale, alat mirova, ljudi su otputovali daleko u sebe. Alatnica se gušila, grčila, izdisala.
I kada je radničkoj klasi bilo najteže, u alatnicu uđoše generalni Gliša, Božidar sekretar osnovne organizacije i, Dragojlo, personalni. Strašan prizor ih ošamuti. Reči ljutnje usahnuše. Dragojlo uzdahnu. Božidar skide kačket i zagleda se u gomilu opiljaka, generalni Gliša još jednom pogleda u svoju radničku klasu, lagano se okrete i reče: - Idem u vikendicu, treba mi čistog vazduha!
- Ide jesen, dunjo moja, - poče pesnik da ponavlja, ali ga vie niko nije slušao. Svi su bili na bolovanju.
VLAST
- Šta je , bre, ovom narodu, prosto je pludeo? Niko neće ništa da radi, a ovamo, svi hoće da zapovedaju! - viknu Dragojlo, upravnik skladišta.
- Ti Dragojlo, jezik za zube, ako misliš tu da ostaneš, - sevnu kurir Dule.
- Da nećeš ti da mi daš otkaz?
- 'Oću, da znaš! udarilo ti sunce u glavu, pa si pomahnitao. Kritikuješ našu oursku radničku klasu.
- Kak'u klasu, jesi li lud? Di ti vidiš klasu? Sve sam golja.
- I za to će' da odgovaraš, da znaš...
- Mož' da mi pljuneš pod prozor... Običan kurir, a pravi se važan.
- Običan, neobičan, ali sam vlast. I neću da propustim da ti odalamim kaznu. Samo da se prisetim kojom ću.
- 'Ajde mrš'! Gubi se iz magacina.
Dule ustade i ode, a posle dva sata stiže Dragojlu kazna. Sve lepo napisano i dole na dnu potpisan Dule.
Dragojla nešto steže oko pupka.
- E to će da vidimo.
- Nema ništa da vidiš, sem što vidiš. - veli mu novi kurir, Joca. - Dule je sad gazda. Eno ga u direktorsoj fotelji, samo sedi i pijucka reprezentaciju.
- Ko bre, njega postavi tamo?
- Kak, ko? Postavilo ga vreme.
- Ne razumem.
- Nema šta da razumeš. Direktor otiš'o prvo na Olimpijadu, pa posle u Japan po neke konzerve, njegov zamenik je već dva meseca u Južnoj Americi. Tamo izučavava kako da izvezemo naše podmetače za čaše. Komercijalni je na odmoru. I tehnički. Oni niži su ko na odmoru, ko na simpozijumu, ko na festivalu, ko na seminaru. Sekretar otiš'o da obiđe neke istorijske banje, a oni iz druge uprave se pripremaju za jesenju setvu. Svi su po malo ovde, a po mnogo u svojj vikendici. Ili kod ćaće na selu. I tako naš Dule postade vlast. vedri i oblači.
- Boga ti, a ja mu rek'o: marš iz magacina. Idem da mu se izvinim.
- Ne možeš sad. Malopre je otiš'o u opštinu da sa njihovim kurirom koji je tamo post'o glavni reši neke važne probleme. Sutra mu se izvini. Možda će malo smekšati. Samo, nemoj dugo. Znaš kako je, puna mu je glava problema.
- Ti Dragojlo, jezik za zube, ako misliš tu da ostaneš, - sevnu kurir Dule.
- Da nećeš ti da mi daš otkaz?
- 'Oću, da znaš! udarilo ti sunce u glavu, pa si pomahnitao. Kritikuješ našu oursku radničku klasu.
- Kak'u klasu, jesi li lud? Di ti vidiš klasu? Sve sam golja.
- I za to će' da odgovaraš, da znaš...
- Mož' da mi pljuneš pod prozor... Običan kurir, a pravi se važan.
- Običan, neobičan, ali sam vlast. I neću da propustim da ti odalamim kaznu. Samo da se prisetim kojom ću.
- 'Ajde mrš'! Gubi se iz magacina.
Dule ustade i ode, a posle dva sata stiže Dragojlu kazna. Sve lepo napisano i dole na dnu potpisan Dule.
Dragojla nešto steže oko pupka.
- E to će da vidimo.
- Nema ništa da vidiš, sem što vidiš. - veli mu novi kurir, Joca. - Dule je sad gazda. Eno ga u direktorsoj fotelji, samo sedi i pijucka reprezentaciju.
- Ko bre, njega postavi tamo?
- Kak, ko? Postavilo ga vreme.
- Ne razumem.
- Nema šta da razumeš. Direktor otiš'o prvo na Olimpijadu, pa posle u Japan po neke konzerve, njegov zamenik je već dva meseca u Južnoj Americi. Tamo izučavava kako da izvezemo naše podmetače za čaše. Komercijalni je na odmoru. I tehnički. Oni niži su ko na odmoru, ko na simpozijumu, ko na festivalu, ko na seminaru. Sekretar otiš'o da obiđe neke istorijske banje, a oni iz druge uprave se pripremaju za jesenju setvu. Svi su po malo ovde, a po mnogo u svojj vikendici. Ili kod ćaće na selu. I tako naš Dule postade vlast. vedri i oblači.
- Boga ti, a ja mu rek'o: marš iz magacina. Idem da mu se izvinim.
- Ne možeš sad. Malopre je otiš'o u opštinu da sa njihovim kurirom koji je tamo post'o glavni reši neke važne probleme. Sutra mu se izvini. Možda će malo smekšati. Samo, nemoj dugo. Znaš kako je, puna mu je glava problema.
ISPIT
Božidar izađe pred radničku klasu , popravi crvenu kravatu i zgužva izmašćen kačket:
- Sad da vas vidim, drugovi. Kukate da vam je mali lični, a 'vamo ni osnovnu školu nemate. Može viši lični, ali da položite za ve-ka-ve. Ima il' da polažete, il' da se pokrijete sa uši, je l' tako!
Posle mesec dana stiže komisija za ispit i pravo u pogon.
- He, he, - veli Božidar, -sad da vas vidim.
Mikailo pljunu u šake i pravo pred komisiju. Drž' tam', drž' vam' i nekako se iskobelja za stručni deo, ali mu opšti zastade u grlu.
- Kaži ti nama, Mikailo, šta je sadašnje vreme?
- Pa 'vako: kradem, kredeš, krade, krademo, kradete, kradu.
- U redu. To je od glagola krasti. Znaš li sadašnj vreme od nekog drugog glagola?
- C!
- Moraš znati. Eto, recimo, od glagola raditi?
- Jok. To bi moglo da bude jal prošlo, jal buduće, sadašnje ne može nikako.
- A od glagolea voleti?
- Za men', to je samo prošlo.
- Možda znaš od glagola verovati?
- Nema. To je davno prošlo svršeno.
- Kako?
- Tako i - zauvek.
- Neće biti?
- 'Oće, da prostiš, 'oće. Mora i vi profesori da malo gvirnete u naš our, pa da naučite gramatiku.
Posle ispita rekoše Mikailu da dođe iduće godine. On pljunu:
- Ne mož', bre, s istinu ni u nužnik!
- Jes' vala, - potapša Đura magacioner Mikaila po ramenu. - Ko nas uči pismenos'?... Ovi naši ser...
- Koji naši? - sevnu a Đuru generalni sekretar generalnog direktora, koj' uvek nikne gde ga niko ne seje.
Đura gleda u plafon i gura Mikaila iz učionice, ali generalni sekretar ne pušta. Posle pet minuta Đura pade zauvek, a Mikailo dobi otkaz na neodređeno vreme.
- Ma kak'a pismenos', od nju mož' samo da nadrlja! viknu Draginja i baci bukvar u tovatnu mast.
- Sad da vas vidim, drugovi. Kukate da vam je mali lični, a 'vamo ni osnovnu školu nemate. Može viši lični, ali da položite za ve-ka-ve. Ima il' da polažete, il' da se pokrijete sa uši, je l' tako!
Posle mesec dana stiže komisija za ispit i pravo u pogon.
- He, he, - veli Božidar, -sad da vas vidim.
Mikailo pljunu u šake i pravo pred komisiju. Drž' tam', drž' vam' i nekako se iskobelja za stručni deo, ali mu opšti zastade u grlu.
- Kaži ti nama, Mikailo, šta je sadašnje vreme?
- Pa 'vako: kradem, kredeš, krade, krademo, kradete, kradu.
- U redu. To je od glagola krasti. Znaš li sadašnj vreme od nekog drugog glagola?
- C!
- Moraš znati. Eto, recimo, od glagola raditi?
- Jok. To bi moglo da bude jal prošlo, jal buduće, sadašnje ne može nikako.
- A od glagolea voleti?
- Za men', to je samo prošlo.
- Možda znaš od glagola verovati?
- Nema. To je davno prošlo svršeno.
- Kako?
- Tako i - zauvek.
- Neće biti?
- 'Oće, da prostiš, 'oće. Mora i vi profesori da malo gvirnete u naš our, pa da naučite gramatiku.
Posle ispita rekoše Mikailu da dođe iduće godine. On pljunu:
- Ne mož', bre, s istinu ni u nužnik!
- Jes' vala, - potapša Đura magacioner Mikaila po ramenu. - Ko nas uči pismenos'?... Ovi naši ser...
- Koji naši? - sevnu a Đuru generalni sekretar generalnog direktora, koj' uvek nikne gde ga niko ne seje.
Đura gleda u plafon i gura Mikaila iz učionice, ali generalni sekretar ne pušta. Posle pet minuta Đura pade zauvek, a Mikailo dobi otkaz na neodređeno vreme.
- Ma kak'a pismenos', od nju mož' samo da nadrlja! viknu Draginja i baci bukvar u tovatnu mast.
PRVO GLIŠINO SPUŠTANJE MEĐU RADNIKE
- Ne ide, bre, to tako. Ima da se mi, iz alatnicu, pitamo za svaku stvar i tako to! - dere se Tiosav. - Kak'i bre, produktivnost, ima pare da namlatimo od turizam i rekreaciju.
- Pa jes'. Tiosav sad galami kad uprava zvrji prazna.
- Svi direktori i rukovodioci se brčkaju u more, a mi ovdi da crknemo, - veli Mikailo.
- Čujmo Tiosava! - krešti Draginja. - Ume taj i dobro da nabode. - Nema da brinemo, - veli joj Živoica. - Ti si za tu stvar stručnjak. - 'ibe! - šmrknu Draginja, a Tiosav navaljuje:
- Jesmo li mi, da tako kažem, javna kuća?
- Jesmo! - viknuše svi. - E vala tuj nam je produktivnos' k'o bog.
- E ako jesmo, ondak ima da u biblioteku poređamo kreveti i otvorimo motel.
- Ne može. - veli Đura magacioner. - Tam' je personalni Dragojlo zakotio farmu s pilići.
- Ondak, u salu za društvenu delatnost.
- Ne može. Tamo stanuje Živkičin sestrić, a i Božidar, sekretar, drž' tam' kacu za kupus i delovi od svastikin auto.
- U Glišin kabinet ima da napravimo bife! - viknu Mikailo. - Tamo će da se narod gura. A gore će da napišemo:''Kod Glišu, inokosnog''.
- Tako je. - reče radnička klasa i svi nagrnuše u Glišin kabinet. Masu jepredvodio Mikailo. Pred vratima zastade, prekrsti se i grunu unutra.
U tom se ispred njih ispreči ogromna Glišina slika. Mračnim pogledom Gliša je gledao u svoje podanike. radničkoj klasi se odsekoše noge. S Glišine slike sevnu glas:
- Marš natrag u alatnicu!
Masa se zatalas i poče da se osipa.
- Bog te mazo, - šapnu Živojko - ne možeš ni sprotiv sliku.
- Marš u alatnicu! - viknu slika.
Mikailo ublede, Draginja uze pajalicu i izbaci ga u hodnik.
- Jeste li čuli? - viknu Tiosav. - Dokle bre, da vas ovdi timarim? Nazad u alatnicu!
I radnička klasa se okrene i šmugnu u sopstveni mrak.
Sutradan je Tiosav okačio veliku Glišinu sliku na vrh alatnice. Gliša jeodozgo gledao svoj narod kako radi i znoji se. Produktivnost je odmah porasla za 80 odsto. Niko, čak ni Mikailo, nije govorio. Prekinuta su sva bolovanja, a ni topli obrok više nikog nije zanimao. U duši su svi, ipak, bili srećni, jer je drug generalni direktor, konačno, sišao među radnike i s njima počeo da deli zlo. Dobro će nastaviti da deli s njima, ali tek kad se vrati s odmora.
- Pa jes'. Tiosav sad galami kad uprava zvrji prazna.
- Svi direktori i rukovodioci se brčkaju u more, a mi ovdi da crknemo, - veli Mikailo.
- Čujmo Tiosava! - krešti Draginja. - Ume taj i dobro da nabode. - Nema da brinemo, - veli joj Živoica. - Ti si za tu stvar stručnjak. - 'ibe! - šmrknu Draginja, a Tiosav navaljuje:
- Jesmo li mi, da tako kažem, javna kuća?
- Jesmo! - viknuše svi. - E vala tuj nam je produktivnos' k'o bog.
- E ako jesmo, ondak ima da u biblioteku poređamo kreveti i otvorimo motel.
- Ne može. - veli Đura magacioner. - Tam' je personalni Dragojlo zakotio farmu s pilići.
- Ondak, u salu za društvenu delatnost.
- Ne može. Tamo stanuje Živkičin sestrić, a i Božidar, sekretar, drž' tam' kacu za kupus i delovi od svastikin auto.
- U Glišin kabinet ima da napravimo bife! - viknu Mikailo. - Tamo će da se narod gura. A gore će da napišemo:''Kod Glišu, inokosnog''.
- Tako je. - reče radnička klasa i svi nagrnuše u Glišin kabinet. Masu jepredvodio Mikailo. Pred vratima zastade, prekrsti se i grunu unutra.
U tom se ispred njih ispreči ogromna Glišina slika. Mračnim pogledom Gliša je gledao u svoje podanike. radničkoj klasi se odsekoše noge. S Glišine slike sevnu glas:
- Marš natrag u alatnicu!
Masa se zatalas i poče da se osipa.
- Bog te mazo, - šapnu Živojko - ne možeš ni sprotiv sliku.
- Marš u alatnicu! - viknu slika.
Mikailo ublede, Draginja uze pajalicu i izbaci ga u hodnik.
- Jeste li čuli? - viknu Tiosav. - Dokle bre, da vas ovdi timarim? Nazad u alatnicu!
I radnička klasa se okrene i šmugnu u sopstveni mrak.
Sutradan je Tiosav okačio veliku Glišinu sliku na vrh alatnice. Gliša jeodozgo gledao svoj narod kako radi i znoji se. Produktivnost je odmah porasla za 80 odsto. Niko, čak ni Mikailo, nije govorio. Prekinuta su sva bolovanja, a ni topli obrok više nikog nije zanimao. U duši su svi, ipak, bili srećni, jer je drug generalni direktor, konačno, sišao među radnike i s njima počeo da deli zlo. Dobro će nastaviti da deli s njima, ali tek kad se vrati s odmora.