Mafijavelijevi sinovi
Čovek se naš ponekad zaljubi. Beznadežno. U ime naroda i partije - u sebe.
I šta ćeš, stigne na cilj. Počesto. Gore odahne i razgaći se. posle se sanjalački zagleda u kamere. I mikrofone. U sredstva informisanja radnog nam naroda. I građana.
Pa pogleda dole. Čak. U zamašćene kačkete, šešire, šubare, šajkače, proređenu kosu na ćelama. I shvati koliko su ljudi malecki. Beskrajno. Beda jedna. Nigde pameti na puškomet. I dalje. Sve sama glupost. Prostota ljudska. Pa se čoveku gore, ljudi smuče dole. Ugleda koliko je velik. Pogledom sve premetne u sitniš. I klasu kroz koju je protrčao i partiju s kojom je vanbračno živeo.
Gore, na vrhu svom se ukopa, zabunkeriše. Celi vrh, kao paun telefonskom mrežom pokrije. Pod vrhom zid podigne. Zabrani pristup. Mlađima posebno. I minska polja željama odozdo postavi. Pa zamašćene kačkete više zbog probave ne gleda. Uživa dok se na sopstvenom mraku ogleda, dok sluša sebe i one što ih na poseban čekrč do sebe izdigne, koliko da reči pohvale mudrosti mu sasluša. Posle prepusti da se čekrk sam odmotava.
Za druge fabričicu etiketa izgradi i kroz mikrofon ih na razne strane lepi. Pa sebe s revolucionarnim tekovinama izravna. Onako s visine. S visoke noge.
A kada se svi okolo pomire sa sudbinom, pa dohvate i kanale iskopaju da štetočinu zaobiđu nežno. Da ga, niko ne zna zašto zaslužnog, ne povrede. On se iz učmalosti prene, u sigurnosti velikoj pokrene i zahvalno im se osmehne. To ga uveri da je već davno prerastao sve što se prerasti može, pa se zagleda u nove vrhove. Više i lepše. Sunčanije.
I grune gore!
I šta ćeš, stigne na cilj. Počesto. Gore odahne i razgaći se. posle se sanjalački zagleda u kamere. I mikrofone. U sredstva informisanja radnog nam naroda. I građana.
Pa pogleda dole. Čak. U zamašćene kačkete, šešire, šubare, šajkače, proređenu kosu na ćelama. I shvati koliko su ljudi malecki. Beskrajno. Beda jedna. Nigde pameti na puškomet. I dalje. Sve sama glupost. Prostota ljudska. Pa se čoveku gore, ljudi smuče dole. Ugleda koliko je velik. Pogledom sve premetne u sitniš. I klasu kroz koju je protrčao i partiju s kojom je vanbračno živeo.
Gore, na vrhu svom se ukopa, zabunkeriše. Celi vrh, kao paun telefonskom mrežom pokrije. Pod vrhom zid podigne. Zabrani pristup. Mlađima posebno. I minska polja željama odozdo postavi. Pa zamašćene kačkete više zbog probave ne gleda. Uživa dok se na sopstvenom mraku ogleda, dok sluša sebe i one što ih na poseban čekrč do sebe izdigne, koliko da reči pohvale mudrosti mu sasluša. Posle prepusti da se čekrk sam odmotava.
Za druge fabričicu etiketa izgradi i kroz mikrofon ih na razne strane lepi. Pa sebe s revolucionarnim tekovinama izravna. Onako s visine. S visoke noge.
A kada se svi okolo pomire sa sudbinom, pa dohvate i kanale iskopaju da štetočinu zaobiđu nežno. Da ga, niko ne zna zašto zaslužnog, ne povrede. On se iz učmalosti prene, u sigurnosti velikoj pokrene i zahvalno im se osmehne. To ga uveri da je već davno prerastao sve što se prerasti može, pa se zagleda u nove vrhove. Više i lepše. Sunčanije.
I grune gore!
Šarena laža
Mislim, dakle, postojiš, popravi rđa mislioca. Pa prvo izgradi bunker mermerni. Malo na moru, malo na kopnu. Okupi pšosadu oksidisanu životom i krene u obračune. Razne. Ogradi parče domovine. Popne se na izmišljeni pijedestal i pogrešnim rečima poplavi sve oko sebe. Reči velike, posebno odabrane zazuje u ušima. Uđu u dušu. Pokvare želudac.
I čovek, iza lažnog titravog svetla kupi šarenu lažu, što je posada na silu prodaje na svim palubama. Na vašarima specijalno zbog šarene laže izmišljenim.
A opet, čovek bi da ima svoju šarenu lažu. Sopstvenom maštom projektovanu, srcem izrađenu, dušom obojenu. Bez nje je čoveku tužno i dosadno. Tuđa je laža šarena, tuđa istina. A on voli svoju. Ali kako.
Upne se čovek da kroz jutarnju izmaglicu, dok mu svetlo ne ospori oči, vidi malo bolje, ali uzalud. Tamo i nema ničeg sem gomile laži, sebičnosti, bede, primitivizma, bezosećajnosti ljudske. Ako je ljudska. Ako nije životinjska. A nije.
Sve će jednom nestati, veli tumač klasi. Sve. I mrak. U Vasioni velikoj. I hleb. Kao da nikad nije ni postojao. I zakrpa, i cipele što prokišnjavaju. Sve će biti pregršt čestica onih i onih anti.
Slušaoci slušaju. Češu se iza uveta. I veruju. Pa onda nabiju prvi bfe. Tumač kaže šoferu: vozi. Posle se u blagostanju razgaći i misli. I što on više misli da misli, oni u bifeu sve više, dakle, postoje.
Posle petog pića su postojaniji. Gordo, uzdignute glave izlaze iz jazbine i razmile se po kućama. U džepu ih više ne peče tuđa šarena laža. Naprotiv, deca će se obradovati lepom poklonu. Deci treba radosti i poklona. I obratno. Na njima svet ostaje. Nije ni to važno. Jer sve će kad-tad nestatiu beskraju velikom. I hleb, i cipele što prokišnjavaju, zakrpe.
Sve će pojesti maca.
I čovek, iza lažnog titravog svetla kupi šarenu lažu, što je posada na silu prodaje na svim palubama. Na vašarima specijalno zbog šarene laže izmišljenim.
A opet, čovek bi da ima svoju šarenu lažu. Sopstvenom maštom projektovanu, srcem izrađenu, dušom obojenu. Bez nje je čoveku tužno i dosadno. Tuđa je laža šarena, tuđa istina. A on voli svoju. Ali kako.
Upne se čovek da kroz jutarnju izmaglicu, dok mu svetlo ne ospori oči, vidi malo bolje, ali uzalud. Tamo i nema ničeg sem gomile laži, sebičnosti, bede, primitivizma, bezosećajnosti ljudske. Ako je ljudska. Ako nije životinjska. A nije.
Sve će jednom nestati, veli tumač klasi. Sve. I mrak. U Vasioni velikoj. I hleb. Kao da nikad nije ni postojao. I zakrpa, i cipele što prokišnjavaju. Sve će biti pregršt čestica onih i onih anti.
Slušaoci slušaju. Češu se iza uveta. I veruju. Pa onda nabiju prvi bfe. Tumač kaže šoferu: vozi. Posle se u blagostanju razgaći i misli. I što on više misli da misli, oni u bifeu sve više, dakle, postoje.
Posle petog pića su postojaniji. Gordo, uzdignute glave izlaze iz jazbine i razmile se po kućama. U džepu ih više ne peče tuđa šarena laža. Naprotiv, deca će se obradovati lepom poklonu. Deci treba radosti i poklona. I obratno. Na njima svet ostaje. Nije ni to važno. Jer sve će kad-tad nestatiu beskraju velikom. I hleb, i cipele što prokišnjavaju, zakrpe.
Sve će pojesti maca.
Naša bajka
Bio jednom, u prisustvu društveno-političkih organizacija, jedan rukovodilac opštinskog nivoa i imao dva sekretara, od kojih jednog ženskog, tri savetnika, jednog novinara za privatne svrhe i jednog divnog satiričara našeg kova koji mu je pisao ode, panegirike i druge tekstove prepune ljudske topline i strasti. I toplinu istrast je, uz nekoliko stotina tona srpskog pasulja uvozilo opštinsko uvozno preduzeće.
Jednog četrvtka opštinski rukovodilac je prerastao opštinu i krenuo u srez. S njim su odšetali i njegova dva sekretara, jedan ženski, tri savetnika, jedan novinar za privatne svrhe i jedan strahotni strvoder satiričar, sad već sreski. Zbog pasulja, topline i strasti, opštinsko preduzeće za uvoz-izvoz postalo je sresko. Novonastale potrebe za novim profilima kadrova u budućem uvozno-uvoznom gigantu diktirale su nove velike poduhvate. U gradiću su, zato, otvoreni univerzitet, četiri instituta razna i dve političke fabrike. Sve je krenulo negde tamo, ali je, jednog drugog četvrtka, posle mnogo kolebanja, zanave, ukinut srez.
Kako nisu imali kud, svi su se - sem naroda, univerziteta, fabrike i ostalih - preselili u republiku. Na njihovu žalost, tamo su već bili ustanovljeni i unverzitet i uvozno-vozni gigant i fabrike, pa je vrsna ekipa provela godinu-dve u novim uslovima koliko da se snađe i jurne u nove radne pobede. Posle uspešne adaptacije, zbog naraslosti, svi su krenuli ka federaciji. Ali na tom putu vođa navale naiđe poledicu , zbog pretreniranosti, oklizne se i neumitno padne. Pored njega neverovatno padnu dva sekretara, od kojih jedan ženski, i jedan novinar za privatne stvari.
Zahvaljujući snažnoj ličnosti satiričara istina o palom rukovodiocu izbije na svetlost jednog nedeljnog popodneva i tako pravda - pobedi.
Nakon grandioznog uspeha satiričar zavrljači pero u trnje u koje su zarasle one fabrike, delić univerziteta i parče naroda, i trijumfalno se vrati u opštinu. Tu ga ubrzo zapaze i on postane rukovodilac opštinskog nivoa. Svestan svoje ogromne odgovornosti, on odmah okupi veoma dobru, mladu i tehnički doteranu ekipu - dva sekretara, od kojih jednog ženskog, tri savetnika i jednog novinara za privatne svrhe. Njihova upražnjena mesta zatrpa zemljom i zasadi pasuljem. Posle toga, uvozno - vozni gigant je prestao Srbima da uvozi - srpski pasulj.
Do daljnjeg.
Jednog četrvtka opštinski rukovodilac je prerastao opštinu i krenuo u srez. S njim su odšetali i njegova dva sekretara, jedan ženski, tri savetnika, jedan novinar za privatne svrhe i jedan strahotni strvoder satiričar, sad već sreski. Zbog pasulja, topline i strasti, opštinsko preduzeće za uvoz-izvoz postalo je sresko. Novonastale potrebe za novim profilima kadrova u budućem uvozno-uvoznom gigantu diktirale su nove velike poduhvate. U gradiću su, zato, otvoreni univerzitet, četiri instituta razna i dve političke fabrike. Sve je krenulo negde tamo, ali je, jednog drugog četvrtka, posle mnogo kolebanja, zanave, ukinut srez.
Kako nisu imali kud, svi su se - sem naroda, univerziteta, fabrike i ostalih - preselili u republiku. Na njihovu žalost, tamo su već bili ustanovljeni i unverzitet i uvozno-vozni gigant i fabrike, pa je vrsna ekipa provela godinu-dve u novim uslovima koliko da se snađe i jurne u nove radne pobede. Posle uspešne adaptacije, zbog naraslosti, svi su krenuli ka federaciji. Ali na tom putu vođa navale naiđe poledicu , zbog pretreniranosti, oklizne se i neumitno padne. Pored njega neverovatno padnu dva sekretara, od kojih jedan ženski, i jedan novinar za privatne stvari.
Zahvaljujući snažnoj ličnosti satiričara istina o palom rukovodiocu izbije na svetlost jednog nedeljnog popodneva i tako pravda - pobedi.
Nakon grandioznog uspeha satiričar zavrljači pero u trnje u koje su zarasle one fabrike, delić univerziteta i parče naroda, i trijumfalno se vrati u opštinu. Tu ga ubrzo zapaze i on postane rukovodilac opštinskog nivoa. Svestan svoje ogromne odgovornosti, on odmah okupi veoma dobru, mladu i tehnički doteranu ekipu - dva sekretara, od kojih jednog ženskog, tri savetnika i jednog novinara za privatne svrhe. Njihova upražnjena mesta zatrpa zemljom i zasadi pasuljem. Posle toga, uvozno - vozni gigant je prestao Srbima da uvozi - srpski pasulj.
Do daljnjeg.
Ogledalce
Naš čovek je hrabar. Spolja. Sujetan je i sramota ga sveta. Iznutra j ekukavica. Poslednja. Unapred je opravdao sve svoje postupke. Do smrti. Ne zaviruje u sebe. Boji se susreta sa kukavicom, lopovčićem, žandarčićem, cinkarošem, narednikom. Muškarčina spolja, boji se muškarčića iznutra. Glupim vicevima ovenčao je svoju mušku laž. Zatrpao istinu o sebi duboko u svojoj ženi. To se zove srećnim brakom u kojem sloboda pripada samo njemu.
Otud i želja za vlašću. Bilo kakvom. Onom što buši karte, pregleda legitimacije, dozvole. Čuči iza šaltera s podrugljivim osmehom. Ili onom vćom. Velikom. Ograđenom telefonima, poltronima, ulizicama, malograđanštinom.
Pa kad se posle pedeset godina životarenja, ispentra na ono malo saznanja napabirčenog na pijaci, u bifeu, na slavama, o zadušnicama i vidi - nigde prijatelja Kilometrima daleko. Možda su jedino negde u kosmosu. Ali ko to zna. Sve je neprovereno. nepotvrđeno. Ali jedino tamo.
A majstor snova zvrnda i laže. Za velike pare. Objašnjava istinu koje nema. Gluvim slušaocima. Pa u zoru zagrize mikrofon i žvaće ga do smiraja. U ime svoje i svojih. Za dobro svoje i svojih. Ako ih ima. A ima ih. Obično. U ogromnim količinama.
I muž strahotni tako suzu ne pusti. Kamen bude. Jer i ne ide tamo. Izbegne, zaobiđe sva mesta na kojima bi otkrio sebe. Pokazao narodu kukavicu. A onda nacionalno je to dobro: istina i nije za pokazivanje. Nju valja sakriti. Uvezati je u džak. Kao mačku. I potpiti je. U tresetište što ga je ve više. Nad asfaltom. bez šanse da ga ikada izvezemo. Bilo kom. Jer bilo kog nema. Bilo kuda da pogledaš. Sem u sebe.
A tamo - mrak. Ni tračak svetla da zaigra. Da razvuče crne ogromne brkove, na slikarijama što su, varajući sebe i nezadovoljni svojim vremenom, sanjari u izbeglištvu, sveteći se budućnosti, malali. I varka izgubi svoje osnovno obeležje. Zauzme mesto istine. Ko pokuša da dirne uješće ga bližnji iz potaje, jer niko tako ne ume da ujede kao kukavica što ume.
Otud i želja za vlašću. Bilo kakvom. Onom što buši karte, pregleda legitimacije, dozvole. Čuči iza šaltera s podrugljivim osmehom. Ili onom vćom. Velikom. Ograđenom telefonima, poltronima, ulizicama, malograđanštinom.
Pa kad se posle pedeset godina životarenja, ispentra na ono malo saznanja napabirčenog na pijaci, u bifeu, na slavama, o zadušnicama i vidi - nigde prijatelja Kilometrima daleko. Možda su jedino negde u kosmosu. Ali ko to zna. Sve je neprovereno. nepotvrđeno. Ali jedino tamo.
A majstor snova zvrnda i laže. Za velike pare. Objašnjava istinu koje nema. Gluvim slušaocima. Pa u zoru zagrize mikrofon i žvaće ga do smiraja. U ime svoje i svojih. Za dobro svoje i svojih. Ako ih ima. A ima ih. Obično. U ogromnim količinama.
I muž strahotni tako suzu ne pusti. Kamen bude. Jer i ne ide tamo. Izbegne, zaobiđe sva mesta na kojima bi otkrio sebe. Pokazao narodu kukavicu. A onda nacionalno je to dobro: istina i nije za pokazivanje. Nju valja sakriti. Uvezati je u džak. Kao mačku. I potpiti je. U tresetište što ga je ve više. Nad asfaltom. bez šanse da ga ikada izvezemo. Bilo kom. Jer bilo kog nema. Bilo kuda da pogledaš. Sem u sebe.
A tamo - mrak. Ni tračak svetla da zaigra. Da razvuče crne ogromne brkove, na slikarijama što su, varajući sebe i nezadovoljni svojim vremenom, sanjari u izbeglištvu, sveteći se budućnosti, malali. I varka izgubi svoje osnovno obeležje. Zauzme mesto istine. Ko pokuša da dirne uješće ga bližnji iz potaje, jer niko tako ne ume da ujede kao kukavica što ume.
Božje okućnice
Vreme je slobode i demokratije. i - nametanja. Ja sam gospod bog ovde i nema drugih bogova osim mene. Pa se za mnogu oblast po jedan bog izrodi. I gazda i bog i kum. Ponajpre. I neljudsko u tim delićima ogradi ljudsko bodljikavom žicom. Nevidljivom. Gorom od prave. Oblast postane zabran i svako ko pokuša da mu priđe drukčije misleći, oseti gnev božji.
Pa se život obični, opšti, umiri. Kuda god pogledaš: bonaca. I lahor je u klanu, pa duva kad se bogu svidi, kada mu zatreba koliko da mu obriše znoj od nerada i drugog rukovođenja i nagledanja.
Jedinstvo jedinstvenosti.
Knjiga života za prestupnike. Razne. Zaštićene. Ponajviše one koji su, verujući u laž, počeli da misle o sebi. Sve najlepše. Pre su mislili o drugima. Sve najgore. Pa se u tom jedinstvu izrodio nov kvalitet - beda. Beskrajna i proverena.
Pa za sve pitaj boga. Tvoje ti i ne treba. Ni misao.
I u sumrak se, pod poslednjim sunčevim zracima, zabelasaju pijedestali. Nametnuti i nakrcani na malom prostoru, na parčetu sreće na kojem smo maštali da podignemo obdanište. Ili park. Za radost. I neke buduće ljude. Zbog zaveta i obećanja.
Vreme je bogova. Raznih. Spremnih na oproštaj. Sebi. Za sve. I Kaznu. Drugom.
A čovek mlad, zagledan u zelenilo ili šarenilo bilo čije jeseni, naivno poveruje da se u bašti skriva neko odgovoran za sve što će se zbiti, sve što će se njemu desiti.
Starijima je to smešno, pa se kidaju smejući se. Tužno. U sebi. Jer sve su to već u zarđalom vremenu iz katihizisa ranih učili.
Ali niko od njih ne zna ko poseja bogove u tako maloj bašti. I kako se tako razbokoriše nad zemljom pustom i neplodnom za tako jevtinu zelen.
Pa se život obični, opšti, umiri. Kuda god pogledaš: bonaca. I lahor je u klanu, pa duva kad se bogu svidi, kada mu zatreba koliko da mu obriše znoj od nerada i drugog rukovođenja i nagledanja.
Jedinstvo jedinstvenosti.
Knjiga života za prestupnike. Razne. Zaštićene. Ponajviše one koji su, verujući u laž, počeli da misle o sebi. Sve najlepše. Pre su mislili o drugima. Sve najgore. Pa se u tom jedinstvu izrodio nov kvalitet - beda. Beskrajna i proverena.
Pa za sve pitaj boga. Tvoje ti i ne treba. Ni misao.
I u sumrak se, pod poslednjim sunčevim zracima, zabelasaju pijedestali. Nametnuti i nakrcani na malom prostoru, na parčetu sreće na kojem smo maštali da podignemo obdanište. Ili park. Za radost. I neke buduće ljude. Zbog zaveta i obećanja.
Vreme je bogova. Raznih. Spremnih na oproštaj. Sebi. Za sve. I Kaznu. Drugom.
A čovek mlad, zagledan u zelenilo ili šarenilo bilo čije jeseni, naivno poveruje da se u bašti skriva neko odgovoran za sve što će se zbiti, sve što će se njemu desiti.
Starijima je to smešno, pa se kidaju smejući se. Tužno. U sebi. Jer sve su to već u zarđalom vremenu iz katihizisa ranih učili.
Ali niko od njih ne zna ko poseja bogove u tako maloj bašti. I kako se tako razbokoriše nad zemljom pustom i neplodnom za tako jevtinu zelen.
Reč, delo i između
Grešnik zažmuri na levo oko, a desnim se zagleda u ružičastu budućnost. Šteta, pomisli, da ima neka druga budućnost, zagledao bih se u nju. Ovako. Što mi je - tu mi je.Nije na ružičasto mnogo crno. Reći ću im sutra otvoreno:
- Nije, drugovi, svako napred, napred. Poneko napred je nazad, pa ga, kada prođe, napadnemo, grdimo i kao nešto ispravljamo.
Breze su tiho cvilele, mermer se presijavao na suncu, a na velikim staklima titrao je odblesak plavičaste vode.
- Skromnost je, drugovi, osnovno obeležje nas komunista. Svuda i na svakom koraku moramo biti žiže života, moramo znati verovati i tako pleniti mase.
Sin je velikom kamerom proganjao lane, kroz južni deo parka. Služavka je iznela piće na gornju terasu, a vrtlar je sadio ruže uz severoistočnu ogradu. Tu nikada nema ni trenutka tišine, oplakivala je sudbinu životna saputnica.
- Ako smo skromni, drugovi, onda nam šake čvrsto stežu najmoćnije neuništivo oružje komunista - samokritiku!
Jedan radnik je potkresivao živicu, šofer je cunjao oko garaže, kuvarica je trupkala po kuhinji. Gospode, hoćemo li već jednom krenuti na odmor, nervozno je šaputala životna saputnica.
- A kada je samokritika prisutna, onda devijacijama i odvajanju koje nas najviše uznemirava, nema mesta. Pojedinac tada mora osećati snagu organizacije i kolektiva. Otuđivanje će biti praktično nemogućno. A ako ga i ima - nema ga. Pitam ja vas, drugovi, ko je to otuđen? recite!
Kći se elegantno baci u bazen. Sin protutnja s onom istom kamerom, služavka ode nekuda niz park, kuvarica glasno zevnu. Idu mi svi na nerve, reče glasno životni drug beživotno. treba što pre krenuti. Već su svi tamo. Ne znam šta mi još čekamo.
- Ne sme, drugovi, među nama biti onih koji su komunisti samo na sastanku, a kod kuće su ništavila, na radnom mestu uilzice, na ulici kritizeri, u kafani sektaši, u crkvi vernici. Ne možemo trpeti one što su u duši dvolični, u glavi bezlični, a u životu isuviše lični. Moramo se okomiti na sve one koji trče za parama, koje zahvata potrošački mentalitet, koji bi da se bogate i uživaju. Mi se moramo žrtvovati. Mi pripadamo radničkoj klasi.... Idite dođavola! Što da vam ja govorim. Nađite nekog drugog... Ima žena pravo. Sutra ćemo biti sasvim opušteni. Leti se ovde loše osećam.
- Nije, drugovi, svako napred, napred. Poneko napred je nazad, pa ga, kada prođe, napadnemo, grdimo i kao nešto ispravljamo.
Breze su tiho cvilele, mermer se presijavao na suncu, a na velikim staklima titrao je odblesak plavičaste vode.
- Skromnost je, drugovi, osnovno obeležje nas komunista. Svuda i na svakom koraku moramo biti žiže života, moramo znati verovati i tako pleniti mase.
Sin je velikom kamerom proganjao lane, kroz južni deo parka. Služavka je iznela piće na gornju terasu, a vrtlar je sadio ruže uz severoistočnu ogradu. Tu nikada nema ni trenutka tišine, oplakivala je sudbinu životna saputnica.
- Ako smo skromni, drugovi, onda nam šake čvrsto stežu najmoćnije neuništivo oružje komunista - samokritiku!
Jedan radnik je potkresivao živicu, šofer je cunjao oko garaže, kuvarica je trupkala po kuhinji. Gospode, hoćemo li već jednom krenuti na odmor, nervozno je šaputala životna saputnica.
- A kada je samokritika prisutna, onda devijacijama i odvajanju koje nas najviše uznemirava, nema mesta. Pojedinac tada mora osećati snagu organizacije i kolektiva. Otuđivanje će biti praktično nemogućno. A ako ga i ima - nema ga. Pitam ja vas, drugovi, ko je to otuđen? recite!
Kći se elegantno baci u bazen. Sin protutnja s onom istom kamerom, služavka ode nekuda niz park, kuvarica glasno zevnu. Idu mi svi na nerve, reče glasno životni drug beživotno. treba što pre krenuti. Već su svi tamo. Ne znam šta mi još čekamo.
- Ne sme, drugovi, među nama biti onih koji su komunisti samo na sastanku, a kod kuće su ništavila, na radnom mestu uilzice, na ulici kritizeri, u kafani sektaši, u crkvi vernici. Ne možemo trpeti one što su u duši dvolični, u glavi bezlični, a u životu isuviše lični. Moramo se okomiti na sve one koji trče za parama, koje zahvata potrošački mentalitet, koji bi da se bogate i uživaju. Mi se moramo žrtvovati. Mi pripadamo radničkoj klasi.... Idite dođavola! Što da vam ja govorim. Nađite nekog drugog... Ima žena pravo. Sutra ćemo biti sasvim opušteni. Leti se ovde loše osećam.
Revolucionarno brč, brč
Prvo smo se nešto dugo muvali po plićaku, onako u mulju, na ivici rentabiliteta. A onda smo mućkom, nerealnim sporazumima, nepokrivenim investicijama postali složena organizacija i odmah dunusmo na pučinu. Ali kako je bila bonaca, nakrivismo se na poslednju stranu i krenusmo na dno bare. Generalni direktor se odmah nabi u pramčani top da bi ga opštinari opalili na neko bolje mesto. Ostali iz uprave počeše da prave nove rupe da bismo što pre propali. Takav trend, veli neko prvi.
Vidi, nema pacova, veli neko drugi.
Iz džepa predsednika komisije za zasnivanje radnog odnosa isplivaše plavi koverti u kojima je primio mito. Vešto plivajući, vikao je: ''Nisam sam, nisam sam!''. Šef računovodstva ga udari debelom fasciklom neplaćenih računa. Mogao sam i onom s računima od reprezentacije, ali mi bi žao da ubijem čoveka - naše najveće bogatstvo, reče dok se lagano spuštao u spušteni čamac za spasavanje onih koji su znali za potop.
U tom prelomnom času započe sastanak partijske organizacije.
Sekretar ustade i svečanim glasom poče:
- Drugovi, u ovom... Izvinite, i drugarice, u ovom, izgleda važnom trenutku treba javno reći sledeće:
Prvo. Mi komunisti koji smo ovde, a nismo tamo u čamcima, nismo ni u pramčanom topu, niti bušimo nove rupe, mi ne snosimo nikakve odgovornosti. Nevini smo!
Drugo. kada je bilo vreme mućke oko nepokrivene gradnje, Partijska organizacija nije u tome učestvovala. Nije učestvovala ni onda kada je naš OUR ulazio u mnogobrojne samoupravne sporazume kojih se niko nije pridržavao.
treće. Mi komunisti iz pogona nismo muvali s kupovinom, raspodelom stanova, nemamo nikakve veze s ogromnim troškovima na reprezentaciju i drugo. Nismo učestvovali, pa nismo ni krivi u pravljenju raznoraznih pravilnika, posebno onog o sistematizaciji radnih mesta. Nismo se mešali ni u to koga i zašto zapošljava i ono treće, ko kome daje otkaz, ko koga prima. Za sve to smo nevini!
Četvrto. Ni mi, ni sindikalna podružnica apsolutno nismo uestvovali u stvaranju međuljudskih odnosa. I tu smo čisti kao sunce. Peto. Ova partijska organizacija smatra da sve one njene članove koji su mućkali i bavili se navedenim stvarima valjda treba neko da pozove na odgovornost.
Šesto... brč... brč...ććć...
Voda mu jeulazila u uši.
Uto je snažno odjeknuo pucanj pramčanog topa.
Mi ourska vodeća i usmeravajuća snaga, revolucionarno jezgro radničke klase, smo... brč... brč... brč...
Vidi, nema pacova, veli neko drugi.
Iz džepa predsednika komisije za zasnivanje radnog odnosa isplivaše plavi koverti u kojima je primio mito. Vešto plivajući, vikao je: ''Nisam sam, nisam sam!''. Šef računovodstva ga udari debelom fasciklom neplaćenih računa. Mogao sam i onom s računima od reprezentacije, ali mi bi žao da ubijem čoveka - naše najveće bogatstvo, reče dok se lagano spuštao u spušteni čamac za spasavanje onih koji su znali za potop.
U tom prelomnom času započe sastanak partijske organizacije.
Sekretar ustade i svečanim glasom poče:
- Drugovi, u ovom... Izvinite, i drugarice, u ovom, izgleda važnom trenutku treba javno reći sledeće:
Prvo. Mi komunisti koji smo ovde, a nismo tamo u čamcima, nismo ni u pramčanom topu, niti bušimo nove rupe, mi ne snosimo nikakve odgovornosti. Nevini smo!
Drugo. kada je bilo vreme mućke oko nepokrivene gradnje, Partijska organizacija nije u tome učestvovala. Nije učestvovala ni onda kada je naš OUR ulazio u mnogobrojne samoupravne sporazume kojih se niko nije pridržavao.
treće. Mi komunisti iz pogona nismo muvali s kupovinom, raspodelom stanova, nemamo nikakve veze s ogromnim troškovima na reprezentaciju i drugo. Nismo učestvovali, pa nismo ni krivi u pravljenju raznoraznih pravilnika, posebno onog o sistematizaciji radnih mesta. Nismo se mešali ni u to koga i zašto zapošljava i ono treće, ko kome daje otkaz, ko koga prima. Za sve to smo nevini!
Četvrto. Ni mi, ni sindikalna podružnica apsolutno nismo uestvovali u stvaranju međuljudskih odnosa. I tu smo čisti kao sunce. Peto. Ova partijska organizacija smatra da sve one njene članove koji su mućkali i bavili se navedenim stvarima valjda treba neko da pozove na odgovornost.
Šesto... brč... brč...ććć...
Voda mu jeulazila u uši.
Uto je snažno odjeknuo pucanj pramčanog topa.
Mi ourska vodeća i usmeravajuća snaga, revolucionarno jezgro radničke klase, smo... brč... brč... brč...
Zvrčka
Neki naši ljudi su već u komunizmu. neki nisu. neki su na suprotnoj strani vremena. U prakomunizmu. A svi idemo čak do tamo. Zajedno. Rame uz rame. Naoko. A stići ćemo valjda, kako ko.
Onima što su već tamo, nije dosadno. Njima se n žuri. Oni zadržavaju loptu. Odugovlače. Sve im ide naruku. Rade prema mogućnostimaa. Ako rade. A uzimaju prema potrebama. Svojim. Uvek uzimaju. ne propuštaju priliku.
Drugima je - drugčije. Onima iz sredine, posebno. Njima se žuri. Hteli bi da dosegnu daleke. Žure i ne vide da daleki mogu da imspuste rampu kad im je ćef. A ćef im je stalno.
Poslednji su s one strane vremena. Ni njima se ne žuri. Oni bi samo da bolje urede pećinu, da im niko ne satre lovište. Još vuku ženu za k osu životnim prostranstvima. I nose batinu. Veliku. U sebi. Ona im je sve. I znanje. I umeće. I sigurnost. I lepota.
Batina što je uvezena iz raja. Bez licence. S dva kraja. Ali je samo jedan upotrebljiv. Drugi je na vlasti. Maloj. Ili većoj. Svejedno. Fizičkoj ili psihičkoj. Ili izmešanoj.
I uvek ima kapu. Naherenu. Na potiljku. I uvek gleda sumnjičavo. Pogledom traži protivnika. Razonodu za svoju batinu. I nađe je. Često. Pa se siledžija osili. Naroguši. Uzme u svoje ruke stvar. Opštu. Lepu. Koju niko ne napada. Brani je ni od koga. Od nenapadanja.
Pa je batina stalno zaposlena. Obična. I ona psihološka. Još teža. Crnja. U ime budućnosti. U ime svih što spuštaju rampu kad im je ćef.
I tako se udruže dve krajnosti. Vekovi se spoje. Po ivici. Prvi i poslednji. I ljudi se tako pretaču. Čas je čak tamo kraj rampe. Čas je vlasnik batine.
Oni između su - između. Njima se žuri. A ne znaju da su krajevi vremena spojeni. Po ivici. Da se ljudi pretaču. Kao raso. Da žureći gube. Da čak tamo nije čak tamo. Da tm čak tamo valja samo prići. približiti se. Da je to lepo samo dok ima onih iza. Onih kojima se žuri.
Da su na oba kraja vremena - pećine.
Onima što su već tamo, nije dosadno. Njima se n žuri. Oni zadržavaju loptu. Odugovlače. Sve im ide naruku. Rade prema mogućnostimaa. Ako rade. A uzimaju prema potrebama. Svojim. Uvek uzimaju. ne propuštaju priliku.
Drugima je - drugčije. Onima iz sredine, posebno. Njima se žuri. Hteli bi da dosegnu daleke. Žure i ne vide da daleki mogu da imspuste rampu kad im je ćef. A ćef im je stalno.
Poslednji su s one strane vremena. Ni njima se ne žuri. Oni bi samo da bolje urede pećinu, da im niko ne satre lovište. Još vuku ženu za k osu životnim prostranstvima. I nose batinu. Veliku. U sebi. Ona im je sve. I znanje. I umeće. I sigurnost. I lepota.
Batina što je uvezena iz raja. Bez licence. S dva kraja. Ali je samo jedan upotrebljiv. Drugi je na vlasti. Maloj. Ili većoj. Svejedno. Fizičkoj ili psihičkoj. Ili izmešanoj.
I uvek ima kapu. Naherenu. Na potiljku. I uvek gleda sumnjičavo. Pogledom traži protivnika. Razonodu za svoju batinu. I nađe je. Često. Pa se siledžija osili. Naroguši. Uzme u svoje ruke stvar. Opštu. Lepu. Koju niko ne napada. Brani je ni od koga. Od nenapadanja.
Pa je batina stalno zaposlena. Obična. I ona psihološka. Još teža. Crnja. U ime budućnosti. U ime svih što spuštaju rampu kad im je ćef.
I tako se udruže dve krajnosti. Vekovi se spoje. Po ivici. Prvi i poslednji. I ljudi se tako pretaču. Čas je čak tamo kraj rampe. Čas je vlasnik batine.
Oni između su - između. Njima se žuri. A ne znaju da su krajevi vremena spojeni. Po ivici. Da se ljudi pretaču. Kao raso. Da žureći gube. Da čak tamo nije čak tamo. Da tm čak tamo valja samo prići. približiti se. Da je to lepo samo dok ima onih iza. Onih kojima se žuri.
Da su na oba kraja vremena - pećine.
Beda
Kada se čovek dobro upne za nešto, on obično i uspe. Čovek. Ali i neko manje vičan tome. I on se upne i, na žalost, uspe. U životu. I uopšte. U prirepku nauke naročito. Pa se zatrči za titulu, za zvanje. Ono što stoji na ulaznim vratima. Za predstavljanje: ja sam doktor. Prezime se smrsi kroz zube. Nije ni važno. Ono što je važno čulo se. Titula za po kući, za babu na selu. Za čitulju posebno. Drukčije želi čovek. Drukčije onaj s titulom takvom. Neutešni sin dr. prof. sci. Ni tu ime nije važno.
A nauka?
He, he, veliš: nauka. Baš te briga. Kad može ona cepanica. I ne samo ona. I nije važno o čemu. Najbolje je: Da li je plava šljiva crvena kada je zelena. Ili: Moja porodica i ja u NOR-u i široj okolini. Ili: Motivi krastavaca u šarama na zakržljalom vaznom slikarstvu Neandertalaca.
Može i samoupravljanje, ali ređe. I to samo kao uspeh, kao parola, kao barjak.
A nauka?
He, he. Pa se strukovnjaci razmnože. Na svakom koraku izuzetna ličnost. U kafani, na pijaci, u prodavnici, na trotoaru, na izletu. Kud ćeš više.
Zvanje, koliko za položaj. U kući, porodici, komšiluku. Kadgde i u društvu. Naročito.
Tamo negde u mraku opštem, radi čovek. Naučnik. S titulom ili bez nje. Titula je stigla uz rad, uz postignuto, uz život okrenut tajnama.
Ali to nije važno. Važno je sve postići sad. Danas. Tajne mraka neka rasvetljavaju nastrani. Treba živeti. I to dobro. Odlično. Otisnuti se okeanima, razgovarati s čuvenim, slikati se pred kamerama, ćutati na simpozijumima, kongresima. Voziti skupa kola. Biti viđen. Uvažavan. Čak.
Za džabe.
A negde unutra trebalo bi da je čovek.
- Ali nije. Čovek. Ili nešto slično. Da bi postigao, mora da žuri. Da preskače, zaobilazi, jurca, dovija se. I uz put poštenje, ako ga je bilo, iščili. Nestane. Njegovo mesto popuni nešto drugo. Samoživo. Sebično. Titula ispuni celu ličnost. Ubrza krvotok. Izbistri oko. Pogleda svet odozgo. Poveća prohteve.
U prisustvu svih nas.
A nauka?
He, he, veliš: nauka. Baš te briga. Kad može ona cepanica. I ne samo ona. I nije važno o čemu. Najbolje je: Da li je plava šljiva crvena kada je zelena. Ili: Moja porodica i ja u NOR-u i široj okolini. Ili: Motivi krastavaca u šarama na zakržljalom vaznom slikarstvu Neandertalaca.
Može i samoupravljanje, ali ređe. I to samo kao uspeh, kao parola, kao barjak.
A nauka?
He, he. Pa se strukovnjaci razmnože. Na svakom koraku izuzetna ličnost. U kafani, na pijaci, u prodavnici, na trotoaru, na izletu. Kud ćeš više.
Zvanje, koliko za položaj. U kući, porodici, komšiluku. Kadgde i u društvu. Naročito.
Tamo negde u mraku opštem, radi čovek. Naučnik. S titulom ili bez nje. Titula je stigla uz rad, uz postignuto, uz život okrenut tajnama.
Ali to nije važno. Važno je sve postići sad. Danas. Tajne mraka neka rasvetljavaju nastrani. Treba živeti. I to dobro. Odlično. Otisnuti se okeanima, razgovarati s čuvenim, slikati se pred kamerama, ćutati na simpozijumima, kongresima. Voziti skupa kola. Biti viđen. Uvažavan. Čak.
Za džabe.
A negde unutra trebalo bi da je čovek.
- Ali nije. Čovek. Ili nešto slično. Da bi postigao, mora da žuri. Da preskače, zaobilazi, jurca, dovija se. I uz put poštenje, ako ga je bilo, iščili. Nestane. Njegovo mesto popuni nešto drugo. Samoživo. Sebično. Titula ispuni celu ličnost. Ubrza krvotok. Izbistri oko. Pogleda svet odozgo. Poveća prohteve.
U prisustvu svih nas.
Što bliže srcu
Predsednik poslovnog odbora se probudi, onako od sebe, promeškolji se i mrzovoljno podigne slušalicu:
- Ovde bog, gde sam ja?
Tamo daleko od njegovog srca, nestade svetla.
- Nema boga! - viknu sekretar osnovne organizacije. Jedan deo komunista se prekrsti. Drugi deo nije bio tu.
Iza sedam gora i sedam mora mali bog je besneo:
- Tražim prevodioca! - galamio je kao da je u svom kabinetu.
Jedan magarac na obližnjoj obali nesvesno je klimao glavom.
- Dajem OUR za prevodioca!
ostali magarci nisu bili na obali.
Zemlja je izvrtela sto devedeseti krug otkako je zalutao njom.
- Gde se zaturio naš bog? - pitali su dolinu samoupravljanja njegovi arhanđeli i anđeli.
Zemlji je bilo svejedno. Vrtela se škriputavo, melanholično. Sve dalje i dalje ga je odvlačila od njega.
- Svakom ko me prevede nazad mojoj klasi dajem jedan složen ili dva priprosta OUR-a - beznadežno je bog spuštao cenu.
Komunisti se okupiše u hladu ZUR-a. Sekretar se marksistički nakašlja, dijalektički namršti, materijalistički podiže ruku, odape zamišljen pogled iznad glava i reče.
- Svi mi iz uprave s usaglašenim stavovima grabimo onako i trendom koji je on zacrtao. A i vi ćete čim porastete. On nas je uvek vodio i sada nas on jedini može izvaditi. Iz platke i uopšte, iz.
Komunisti se složiše, kao i uvek.
Eho odozdo utihnu.
U tišini neko hrabar pomisli da nešto kaže, ali umre od straha.
- I nije naš bog pozajmljen iz davnine, ni sa strane, ni odozgo, on je dušom i telom naš proizvod! Nije, kao obično, reč o licenci, polufabrikatu ili boflu, već o našem nemerljivom uspehu!
S osmehom prepunim ponosa i nade u višu dužnost, sekretar se sroza čak tamo, do dna.
Utom bog stiže stranputicom. Radnička klasa se smanji. On je nežno podiže, pažljivo presavi i stavi u mali džep, pokraj srca.
- Ovde bog, gde sam ja?
Tamo daleko od njegovog srca, nestade svetla.
- Nema boga! - viknu sekretar osnovne organizacije. Jedan deo komunista se prekrsti. Drugi deo nije bio tu.
Iza sedam gora i sedam mora mali bog je besneo:
- Tražim prevodioca! - galamio je kao da je u svom kabinetu.
Jedan magarac na obližnjoj obali nesvesno je klimao glavom.
- Dajem OUR za prevodioca!
ostali magarci nisu bili na obali.
Zemlja je izvrtela sto devedeseti krug otkako je zalutao njom.
- Gde se zaturio naš bog? - pitali su dolinu samoupravljanja njegovi arhanđeli i anđeli.
Zemlji je bilo svejedno. Vrtela se škriputavo, melanholično. Sve dalje i dalje ga je odvlačila od njega.
- Svakom ko me prevede nazad mojoj klasi dajem jedan složen ili dva priprosta OUR-a - beznadežno je bog spuštao cenu.
Komunisti se okupiše u hladu ZUR-a. Sekretar se marksistički nakašlja, dijalektički namršti, materijalistički podiže ruku, odape zamišljen pogled iznad glava i reče.
- Svi mi iz uprave s usaglašenim stavovima grabimo onako i trendom koji je on zacrtao. A i vi ćete čim porastete. On nas je uvek vodio i sada nas on jedini može izvaditi. Iz platke i uopšte, iz.
Komunisti se složiše, kao i uvek.
Eho odozdo utihnu.
U tišini neko hrabar pomisli da nešto kaže, ali umre od straha.
- I nije naš bog pozajmljen iz davnine, ni sa strane, ni odozgo, on je dušom i telom naš proizvod! Nije, kao obično, reč o licenci, polufabrikatu ili boflu, već o našem nemerljivom uspehu!
S osmehom prepunim ponosa i nade u višu dužnost, sekretar se sroza čak tamo, do dna.
Utom bog stiže stranputicom. Radnička klasa se smanji. On je nežno podiže, pažljivo presavi i stavi u mali džep, pokraj srca.