NIJE TO
Molim državu da zabatali sredstva informisanja, da ih sasvim zabrani, jer su skroz negativna. Novine pišu jedno, radio priča drugo, televizija slika treće, a život namesti - četvrto. I sve bude onako kako sam čuo kod Dače u bifeu. Ta su sredstva, mislim, to kod Dače, najčitanija. Najsigurnija i uvek blagovremena.
Tako saznam ko će biti ministar, ko predsednik, ko ide gore, ko na stranu i to pola godine ranije. A za tih šest meseci novine pričaju sasvim nešto drugo. I u tim novinama, na mom tranzistoru i crno-crnom televizoru, odgovorni drugovi pričaju da neće biti onako kako samkod Dače čuo. Kad tamo trt - bude baš onako kako narod priča. I to na tenane. Uz hladnu rakiju i dobru salatu. To su sredstva informisanja - to. Jer uživaš dok slušaš. Jeste, i u bifeu se plaća. Platiš turu, popiješ piće, a vesti dobiješ džabe. Gratis. I tu nema da te informiše novinar, koji mora da priča kako mu se kaže. Kod Dače dolaze ljudi pravo sa izvora. Kaže: sad sam bio kod svastike. Ona je daktilografkinja tamo, i, bogte, znaš šta mi kaže? Mi se naćuljimo, a on nam, dok pijuckamo, polako, reč po reč, kaže šta ima. A uvek ima i te koliko. A taj nije sam. Ima jedno desetak gostiju. Sve viđeniji, pa su informacije sa svih strana.
Zato država neka ukine svoja sredstva, neka uštei pare, jer narod zna gde se može saznati i kako.
Sad da ne ljutimo Daču, ali neka bifei budu sredstva informisanja za ulice. Bolji restorani, kafane, mogu da posvršavaju posao na republičkom nivou, a hoteli i ugostiteljski centri neka posluže Federaciji. Onda bi stvar išla odozgo nadole i odozdo nagore. Mogli bi bifei da delegiraju svoje članove na viši nivo u trajanju od sedam dana. Zbog pića bi to bilo dosta, a sve strukture bi se za pola godine snažno izmešale, jer bi i delegati odozgo silazili u bifee i sve bi štimalo.
Pa da, zaista nema smisla da slušamo kako se naši političari brukaju i pričaju: biće to tako i tako, a mi znamo da će biti onako i onako. Već znamo ko će biti šta posle izbora, iako moj televizor priča da se ne zna dok ne prođu zbori. To je u redu, misli tako i Dača, ali kaže: ti su već izabrani, a mi ćemo ih na izborima samo potvrditi. Jer, biranje je jedno, a izbor nešto sasvim drugo Može i treće, mislimo mi svi, nećemo da vređamo našeg Daču. Nije to čovek zaslužio.
Tako saznam ko će biti ministar, ko predsednik, ko ide gore, ko na stranu i to pola godine ranije. A za tih šest meseci novine pričaju sasvim nešto drugo. I u tim novinama, na mom tranzistoru i crno-crnom televizoru, odgovorni drugovi pričaju da neće biti onako kako samkod Dače čuo. Kad tamo trt - bude baš onako kako narod priča. I to na tenane. Uz hladnu rakiju i dobru salatu. To su sredstva informisanja - to. Jer uživaš dok slušaš. Jeste, i u bifeu se plaća. Platiš turu, popiješ piće, a vesti dobiješ džabe. Gratis. I tu nema da te informiše novinar, koji mora da priča kako mu se kaže. Kod Dače dolaze ljudi pravo sa izvora. Kaže: sad sam bio kod svastike. Ona je daktilografkinja tamo, i, bogte, znaš šta mi kaže? Mi se naćuljimo, a on nam, dok pijuckamo, polako, reč po reč, kaže šta ima. A uvek ima i te koliko. A taj nije sam. Ima jedno desetak gostiju. Sve viđeniji, pa su informacije sa svih strana.
Zato država neka ukine svoja sredstva, neka uštei pare, jer narod zna gde se može saznati i kako.
Sad da ne ljutimo Daču, ali neka bifei budu sredstva informisanja za ulice. Bolji restorani, kafane, mogu da posvršavaju posao na republičkom nivou, a hoteli i ugostiteljski centri neka posluže Federaciji. Onda bi stvar išla odozgo nadole i odozdo nagore. Mogli bi bifei da delegiraju svoje članove na viši nivo u trajanju od sedam dana. Zbog pića bi to bilo dosta, a sve strukture bi se za pola godine snažno izmešale, jer bi i delegati odozgo silazili u bifee i sve bi štimalo.
Pa da, zaista nema smisla da slušamo kako se naši političari brukaju i pričaju: biće to tako i tako, a mi znamo da će biti onako i onako. Već znamo ko će biti šta posle izbora, iako moj televizor priča da se ne zna dok ne prođu zbori. To je u redu, misli tako i Dača, ali kaže: ti su već izabrani, a mi ćemo ih na izborima samo potvrditi. Jer, biranje je jedno, a izbor nešto sasvim drugo Može i treće, mislimo mi svi, nećemo da vređamo našeg Daču. Nije to čovek zaslužio.
U BRK
Ne, ja to više ne mogu da izdržim! Prosto ne znam zašto naši političari izbegavaju da narodu tresnu iatinu u brk, pa kol'ko boli - nek boli. Mora jednom taj narod da shvati koliko je glup. Zašto skrivati tu notornu istinu? Ako političari ćute, ko zna kuda nas taj narod može odvesti? Ne znam zašto političari ne čuju šta narod priča. A priča svašta! Dođe mi da pocrvenim. I preko ušiju. Taj glupi narod još uvek piča kako je bilo pre rata, a nema pojma. Ne zna narod da su pre rata postojali bogati, i te kako bogati, i sirotinjam i te kakva sirotinja. Danas mi imamo samo velike socijalne razlike, a to nije isto.
Onda, pre rata kada zagusti, mi svi kod babe na selo. Dobro, neko je imao babu u Americi, a neko u Engleskoj, ali svejedno. Pitam se gde su sada te babe? Sad nema ni sela kako valja, a kamoli babe. Mi smo babe već odavno prevazišli. ove i one tamo. Današnje babe su penzionerke, a zna se da smo u krizi i da penzije ne mogu biti velike, pa kako da, kada zagusti, pobegneš kod babe u drugu ulicu, da joj nabiješ prag i podeliš onu crkavicu. Ne i - ne! Baba je kao istorijska nužnost, prevaziđena. Jebeš babe, rekao je jedan naš mislilac. I šta su te predratne babe znale? Ništa. Znale su samo da zaglupljuju naraštaje kojekavim pričama, bajkama i drugim glupostima. I to na najpokvareniji način. Tutne deci razne, prste da poližeš, ali takođe prevaziđene i nazdane, kolače, pa ih zatim šašolji, kao uspavljuje ih i šapuće im nešto o nekim brkatim junacima, hajducima, harambašama. Tako su se naše mnoge generacije uspavale, a znamo da je budućnost neophodna, pa ti vidi.
I u to nazadno, predratno vreme kada zagusti, moraš kod babe da poneseš sve. I kod ove, i kod one tamo. Sirotinja natrpa prnje, ćebad, pocrnele lonce, šerpe, ko je šta imao, i tiganj, pa sto rka i dok stigne do babe, prođe pola gustog. A bogati su morali da zlato, narukvice, ogrilice i ostalo kamenje, bunde, gomilu para raznih, guraju po džepovima, torbama, koferima. Pa posle drž' voz, drž' avion, drž'... i dok stignu do babe - vraćaj se: gusto prošlo.
A sad, nema da misliš. Jedni nemaju razloga da trče kod babe u drugu ulicu, a drugi mogu polako, s noge na nogu, do cilja, kada imaju knjižicu u džepu, a banku u Švajcarskoj. Pa em se ne guraju, em se ne muvaju, em bliže su domovini. A zna se: u Švajcarskoj ima brda onoliko, pa možda ima i brdo oodakle se vide naša brda... Bilo bi to brdo - brdo naše ljubavi.
Zato bih ja narodu sve skresao u brk.
Onda, pre rata kada zagusti, mi svi kod babe na selo. Dobro, neko je imao babu u Americi, a neko u Engleskoj, ali svejedno. Pitam se gde su sada te babe? Sad nema ni sela kako valja, a kamoli babe. Mi smo babe već odavno prevazišli. ove i one tamo. Današnje babe su penzionerke, a zna se da smo u krizi i da penzije ne mogu biti velike, pa kako da, kada zagusti, pobegneš kod babe u drugu ulicu, da joj nabiješ prag i podeliš onu crkavicu. Ne i - ne! Baba je kao istorijska nužnost, prevaziđena. Jebeš babe, rekao je jedan naš mislilac. I šta su te predratne babe znale? Ništa. Znale su samo da zaglupljuju naraštaje kojekavim pričama, bajkama i drugim glupostima. I to na najpokvareniji način. Tutne deci razne, prste da poližeš, ali takođe prevaziđene i nazdane, kolače, pa ih zatim šašolji, kao uspavljuje ih i šapuće im nešto o nekim brkatim junacima, hajducima, harambašama. Tako su se naše mnoge generacije uspavale, a znamo da je budućnost neophodna, pa ti vidi.
I u to nazadno, predratno vreme kada zagusti, moraš kod babe da poneseš sve. I kod ove, i kod one tamo. Sirotinja natrpa prnje, ćebad, pocrnele lonce, šerpe, ko je šta imao, i tiganj, pa sto rka i dok stigne do babe, prođe pola gustog. A bogati su morali da zlato, narukvice, ogrilice i ostalo kamenje, bunde, gomilu para raznih, guraju po džepovima, torbama, koferima. Pa posle drž' voz, drž' avion, drž'... i dok stignu do babe - vraćaj se: gusto prošlo.
A sad, nema da misliš. Jedni nemaju razloga da trče kod babe u drugu ulicu, a drugi mogu polako, s noge na nogu, do cilja, kada imaju knjižicu u džepu, a banku u Švajcarskoj. Pa em se ne guraju, em se ne muvaju, em bliže su domovini. A zna se: u Švajcarskoj ima brda onoliko, pa možda ima i brdo oodakle se vide naša brda... Bilo bi to brdo - brdo naše ljubavi.
Zato bih ja narodu sve skresao u brk.
RAMPADŽIJE
E, više mi je dovde! Gde god da se okrenem - rampa. I rampadžija , dabome. Ti, veli rampadžija, možeš, a ti mrš' tamo. A ljudi isti. Za tebe se rampa ne spušta, a za tebe krrrrc. Pa ti vidi.
A leto u Australiji. Na Baliiju bikini, monokini... I ljudi, naši ljudi, uživaju, sunčaju se, hlade skupocenim pićem. Osvežavajućim i onim drugim. Uveče koncert, pa bar, pa...
Ćefne se našim ljudima i odlepršaju u južne krajeve. Tamo je lepše neg' tu. Skoknu na drugu hemisferu. Tri podnevka desno, četiri uporednika levo i buć u toplo more.
Može privatno, može s delegacijom, može i sa taštom.
A opet, meni rampadžija turi rampu za do Paraćina. Ne znam što. Ne znam ni zašto. A mogu. Dignem kredit za dve zimnice i tri kredita za čvrsto gorivo i love onoliko. I ne samo ja, već cela klasa. Mislim, moj aklasa. Nama niko ništa ne može. Ni četrdeset hiljada milijardera. Samo da nema rampi i rampadžija. Da znam ko ih samo izmisli. Stani, kažu, to nije za tebe. Otkud se ti razumeš u toplo more, u palme, sa i bez majorke, u Havajke i druge gitare. Sedi tu i ćuti. Veli: ćuti i radi. Zar ne vidiš da smo u sosu? Nije tarttar, nego naš omaći sos i to do guše.
Posle krene vest ovamo, ka nama. Ide sve do rampe, a onda je rampadžija zaustavi, isfrizira, okljaštri, našmnka i tek namirisanu nam je pusti. A nama smrdi. Mislim, nismo navikli na mirise. Neke vesti ubije ispred rampe. Da nas ne zagađuju. Posle će, kad prođe koja godina, da je otkopa, opere i ćušne u narod.
Zna rampadžija šta je dobro za narod, a šta bi mu pokvarilo stoma. A to ne valja. Dobije narod ono retko s gustim trčanjem, pa ima da se...
Zato rampadžije srede privredu, prosvetu, sport, zdravstvo... A ti, ako hoćeš da znaš, proviri ispod rampe, samo da te niko ne vidi i uživaj. A imaš mogućnosti koliko voliš, za sve: putovanja s delegacijom i bez, sa taštom i bez, sa našom lovom... Šta možeš kad si klasa i to kakava! Klasa i po! U tebe se kunu svi. Raduju ti se i zato će doći čim se užele. A uželeće se i eto ih. Do izbora garantovano dolaze. Bože, jedva čekam da ih vidim onako opaljene. Slovenci za takve kažu da su zagoreli. Ja ne verujem. Možda su Slovenci takvi, ali ovi naši Srbi - čisto sumnjam.
A leto u Australiji. Na Baliiju bikini, monokini... I ljudi, naši ljudi, uživaju, sunčaju se, hlade skupocenim pićem. Osvežavajućim i onim drugim. Uveče koncert, pa bar, pa...
Ćefne se našim ljudima i odlepršaju u južne krajeve. Tamo je lepše neg' tu. Skoknu na drugu hemisferu. Tri podnevka desno, četiri uporednika levo i buć u toplo more.
Može privatno, može s delegacijom, može i sa taštom.
A opet, meni rampadžija turi rampu za do Paraćina. Ne znam što. Ne znam ni zašto. A mogu. Dignem kredit za dve zimnice i tri kredita za čvrsto gorivo i love onoliko. I ne samo ja, već cela klasa. Mislim, moj aklasa. Nama niko ništa ne može. Ni četrdeset hiljada milijardera. Samo da nema rampi i rampadžija. Da znam ko ih samo izmisli. Stani, kažu, to nije za tebe. Otkud se ti razumeš u toplo more, u palme, sa i bez majorke, u Havajke i druge gitare. Sedi tu i ćuti. Veli: ćuti i radi. Zar ne vidiš da smo u sosu? Nije tarttar, nego naš omaći sos i to do guše.
Posle krene vest ovamo, ka nama. Ide sve do rampe, a onda je rampadžija zaustavi, isfrizira, okljaštri, našmnka i tek namirisanu nam je pusti. A nama smrdi. Mislim, nismo navikli na mirise. Neke vesti ubije ispred rampe. Da nas ne zagađuju. Posle će, kad prođe koja godina, da je otkopa, opere i ćušne u narod.
Zna rampadžija šta je dobro za narod, a šta bi mu pokvarilo stoma. A to ne valja. Dobije narod ono retko s gustim trčanjem, pa ima da se...
Zato rampadžije srede privredu, prosvetu, sport, zdravstvo... A ti, ako hoćeš da znaš, proviri ispod rampe, samo da te niko ne vidi i uživaj. A imaš mogućnosti koliko voliš, za sve: putovanja s delegacijom i bez, sa taštom i bez, sa našom lovom... Šta možeš kad si klasa i to kakava! Klasa i po! U tebe se kunu svi. Raduju ti se i zato će doći čim se užele. A uželeće se i eto ih. Do izbora garantovano dolaze. Bože, jedva čekam da ih vidim onako opaljene. Slovenci za takve kažu da su zagoreli. Ja ne verujem. Možda su Slovenci takvi, ali ovi naši Srbi - čisto sumnjam.
KAŽI LAĐA
Nisam neka zverka. U stvari, još nisam uspreo zadnja dva slova da osvojim. Ali, svejedno, stanem za mikrofon i viknem: ''Ovo više ne vodi nikuda!''. I onda se sav uzbudim: al' sam pametan. Bože, kako se samo setih. Posle mislim, i narod to zna, ali ćuti. Onda, zašto mi funkcioneri, toliko galamimo da valja? Udarili smo u takmičenja ko će šta više da ocrni. I moj televizor je počeo da priča svašta, mora da se pokvario. I radio. I novine. Sve se batalilo. Možda je to uvozna tehnika, ima to, pa nam neprijatelj izmenjao lampe. Ja, a kako onda novine? Tu nema lampi. Nema lampi, ali ima neprijatelja, to je - to.
Zato predlažem da stvar okrenemo naglavačke. Ko zna, možda to i neće biti naglavačke. Možda je sad naglavačke.
Mogli bismo mi funkcioneri reći narodu i ovako: danas smo na svim nivoima jednoglasno usvojili program koji nećemo nikada ostvariti. Tada ne samo što bi narodu bilo jasno o čemu je reč, već bi bio siguran da ćemo obećanje i ispuniti sto posto. Posle bismo mogli biračima da saopštimo: od sutra počinjemo da ulažemo trista miliona u tu i tu fabriku, sigurni da je to promašena investicija. Ili: ovaj industrijski gigant koji danas svečano puštamo u pogon, od ovog trenutka, pa čak do smaka sveta, proizvodiće - gubitke. Ili: ovaj sporazum možemo odmah da okačimo mačku o rep.
To bi bilo ono: iskrenost, javnost, moral baćo! Ovako, samo sebi škodimo: pričamo jedno, a ispadne deseto. A ako usvojimo moj predlog, ne bi više bilo razlike između reči i dela. A to je: odgovornost. Neprijateljima bismo zapušili usta, a i nama. Mislim, narod bi video da ga ne lažemo i šat bismo mu više pričali. Ne bi bilo loše da mi, izabrani, pre i sada, što će potvrditi i glasanje, malo mućnemo glavom. Mada, nema vete. Jer možemo i da nastavimo ovako, kao do sada, ali ipak, bolje je da se u hodu prestrojimo i počnemo da pričamo u interesu istine i šire. I tu bismo se, siguran sam, složili. Bili bismo jednoglasni, jednodušni. Mislim da je ivreme na našoj strani, da su se stekli uslovi. Ima tu i te kakvog pomaka. Pre neki dan sam na svoje oči video i na svoje uši ču kako su se čak tri delegata i to iz raznih federalnih jedinica u Skupštini složili iz cuga. Trčeći takoreći. A samo je jedan od njih tiho i to na svom maternjem jeziku predložio:''Idemo na piće u najjeftiniji bife na svetu''. Ostalima čak nisu bile potrebne ni slušalice. Dok si trepnuo, predlog je bio usvojen.
Zato predlažem da stvar okrenemo naglavačke. Ko zna, možda to i neće biti naglavačke. Možda je sad naglavačke.
Mogli bismo mi funkcioneri reći narodu i ovako: danas smo na svim nivoima jednoglasno usvojili program koji nećemo nikada ostvariti. Tada ne samo što bi narodu bilo jasno o čemu je reč, već bi bio siguran da ćemo obećanje i ispuniti sto posto. Posle bismo mogli biračima da saopštimo: od sutra počinjemo da ulažemo trista miliona u tu i tu fabriku, sigurni da je to promašena investicija. Ili: ovaj industrijski gigant koji danas svečano puštamo u pogon, od ovog trenutka, pa čak do smaka sveta, proizvodiće - gubitke. Ili: ovaj sporazum možemo odmah da okačimo mačku o rep.
To bi bilo ono: iskrenost, javnost, moral baćo! Ovako, samo sebi škodimo: pričamo jedno, a ispadne deseto. A ako usvojimo moj predlog, ne bi više bilo razlike između reči i dela. A to je: odgovornost. Neprijateljima bismo zapušili usta, a i nama. Mislim, narod bi video da ga ne lažemo i šat bismo mu više pričali. Ne bi bilo loše da mi, izabrani, pre i sada, što će potvrditi i glasanje, malo mućnemo glavom. Mada, nema vete. Jer možemo i da nastavimo ovako, kao do sada, ali ipak, bolje je da se u hodu prestrojimo i počnemo da pričamo u interesu istine i šire. I tu bismo se, siguran sam, složili. Bili bismo jednoglasni, jednodušni. Mislim da je ivreme na našoj strani, da su se stekli uslovi. Ima tu i te kakvog pomaka. Pre neki dan sam na svoje oči video i na svoje uši ču kako su se čak tri delegata i to iz raznih federalnih jedinica u Skupštini složili iz cuga. Trčeći takoreći. A samo je jedan od njih tiho i to na svom maternjem jeziku predložio:''Idemo na piće u najjeftiniji bife na svetu''. Ostalima čak nisu bile potrebne ni slušalice. Dok si trepnuo, predlog je bio usvojen.